Author: Crvena

VRIJEME JE ZA OTPOR!

Iako su još svježa sjećanja na prošle izbore i prošlu vladu isti akteri nam opet prodaju muda pod bubrege. Opet su im svima usta bila puna demokracije i gluposti o građanskim obavezama kako moramo izaći na izbore i kako je to jedini način da se naš glas čuje. Ubrzo nakon što su izbori završili krenulo se u tajne sastanke i pregovaranja i nas se više ništa nije pitalo. Kako to nema nikakve veze s demokracijom pokazuje i prošla vlada na čijem čelu je bio korporacijski čovjek za kojeg nikad nismo ni čuli iako je HDZ s njime bio u kontaktu puno prije. Koliko je kratko vlada i koliko štete napravila za prošlu vladu može se reći da je bila jedna od najgorih vlada. Na telefonskim sjednicama vlade brisala su se strateška poduzeća, prodao se Končar, pravo na eksploataciju nafte i plina u Slavoniji dobile su strane multinacionalke, poticaji su se davali poduzetnicima, dok su se naša prava htjela rezati itd. O tome nije bilo “javne diskusije” niti se razmišljalo o interesima hrvatskog naroda jer se služilo kapitalu. Takva kriminalna vlada to sve ne bi mogla raditi da nije imala opoziciju istu sebi. Opozicija, naravno, nije kritizirala ove mjere, nego im je čak i davala podršku. Sada smo opet tjednima bili prisiljeni gledati lakrdiju zvanu parlamentarna kampanja u kojoj nam je opet svatko mogao obećavati i lagati koliko je htio. Novost je jedino bila što smo ovoga puta imali priliku gledati debate po američkom modelu čelnika HDZ-a i SDP-a u kojima nismo čuli baš ništa. Niti ovi izbori nisu donijeli ništa novo jer se nastavilo s dosadašnjom politikom pogodovanja kapitalu što, uostalom, glavni akteri niti ne skrivaju. Umjesto izlaženja na izbore i očekivanja da će se stvari mijenjati glasovanjem, vrijeme je da sami stvorimo alternativu i vlastitim angažmanom pružimo otpor ovom nenarodnom sistemu.

★

#CRO#YouSponsorCapital

Uskoro ćemo svi moći ići besplatno na godišnji odmor u Hrvatskoj? Bar nam tako obećavaju vlada i režimski mediji. Zvuči predobro da bi bilo istinito? Pa i nije istinito. Radi se zapravo o projektu CRO-kartice. S tom karticom bismo mogli “besplatno” koristiti usluge domaćih ugostitelja, a cijela stvar služi tome da se ojača domaći turizam. Poslodavci koji to žele mogu uplatiti radnicima određeni iznos, a država isti iznos vrati poslodavcima. Radnici onda mogu ići na godišnji odmor u pred ili postsezoni, ali samo ako im poslodavac da pravo na godišnji odmor, što je sada više iznimka nego pravilo. Osim toga, radnici mogu ta sredstva trošiti samo kod domaćih privatnih ugostitelja. Ali CRO-kartica nije nikakav poklon. Već postoji nešto što se zove regres za godišnji, samo se to danas više ne isplaćuje. Osim toga, regres je uglavnom keš, a kartica je zapravo bon, slična bonovima koji mnogi poslodavci ilegalno isplaćuju za hranu itd… Da zaključimo što je Cro-kartica: država je najprije privatizirala radnička odmarališta koja su se koristila za godišnje odmore, a sada poklanja javni novac privatnim ugostiteljima da prime radnike u postsezoni. I to sve na trošak regresa na koji su ionako nekad svi imali pravo. Radnici su tako dvaput izgubili, a država koja ne želi spašavati firme u svojem vlasništvu poklanja privatnim hotelima javni novac. A najgore u svemu je što se to ionako odnosi samo na mali dio “radnika”, odnosno samo na one bogatije s boljim radnim mjestima kojih je ionako sve manje. Najveći dio radnika ni ne zna što je godišnji osim ako ih na njega pošalju “prisilno” kada im uništavaju firmu.

★

NOVI LOV NA VJEŠTICE U POLJSKOJ

Povijest uporno ponavlja isto: uspostava kapitalističkih odnosa i razvoj opresivnog patrijarhalnog režima počiva na sustavnoj eksploataciji žena. Ona se manifestira uvijek na isti način: kroz opresivno uništavanje kontrole koje žene imaju nad vlastitom reproduktivnom funkcijom. Kapitalistička klasa zaodjenuta u mitologiju prokreacijskih mitova i često u sprezi s Crkvom, pod svaku cijenu želi uspostaviti kontrolu nad ženskim tijelom ne bi li kontrolirala demografska kretanja i reprodukcije radne snage prema interesima kapitala. Nova runda udara na žensko tijelo u posljednje vrijeme vidljiva je u Poljskoj zahvaljujući organiziranom otporu žena prema tim brutalnim politikama. Naime, na tisuće žena izašlo je na ulice u nizu poljskih gradova – u Varšavi, Krakovu, Gdanjsku, Wroclawu i drugdje. Generalni štrajk žena nazvan Crni ponedjeljak, organiziran po uzoru na opći štrajk žena na Islandu iz 1975., bio je jasan odgovor na pokušaj potpune kontrole reproduktivnih funkcija žene od strane poljske države. Naime, u Poljska je postojao pokušaj potpune zabrane abortusa koju je pokrenula konzervativna grupa bliska Crkvi okupljena u inicijativi “Stop abortusu”. Iako Poljska uz Irsku već ima najrigidniji zakon o abortusu u Europi, koji pobačaj dopušta samo u tri slučaja: kada je trudnoća posljedica silovanja, kada ona ugrožava život ili zdravlje žene i kada se u ranom stadiju trudnoće utvrde ozbiljne malformacije ploda. Barbarski prijedlog konzervativaca dogurao je do poljskog parlamenta a zagovarao je ideju potpune zabrane pobačaja bez iznimke što uključuje zabranu prekida trudnoće kao posljedice silovanja pa i incesta čime se nasilnici stavljaju pod zaštitu države. Također, sporni prijedlog Zakona kriminalizira žene i zbog spontanog pobačaja, a planirane kazne za abortus u bilo kojem obliku, prema prijedlogu iznosile bi 5 godina zatvora za žene te također zatvorsku kaznu za liječnike. Generalni štrajk žena Crni ponedjeljak djelom je doprinio odbacivanju ovog kriminalnog prijedloga, ali i afirmirao, gotovo zaboravljeno, temeljno načelo borbe radničkog pokreta s početka 20. stoljeća – generalni štrajk. Dok se početkom stoljeća generalni štrajk podrazumijevao pripremu terena za revolucionarnu borbu rušenja kapitalističkog poretka. U ovom slučaju ta je metoda korištena tek kao kratkoročna poluga pritiska prema vladi te unutar nje žene su propustile eksploataciju vlastitog tijela antagonizirati prema zahtjevima kapitalističke proizvodnje.

★

SLOBODA DRUGU ALPU

Svakome tko je imalo svjestan toga u kakvom svijetu neslobode živimo jasno je da su režimi diktature kapitala spremni na najtežu i najbrutalniju represiju protiv svakoga tko podigne svoju glavu i izrazi želju za slobodom. Među takvim režimima osobito se ističe turski, koji koristi neke od najsvirepijih metoda. Sve to dobro je pokazano uhićenjem druga Alpa Altınörs, beskompromisnog revolucionara i istaknute ličnosti demokratskog pokreta u Turskoj. Alp je novinar koji je svojim pisanjem godinama razotkrivao zločine turskog režima i bivši profesor samoorganiziranog Narodnog sveučilišta koji je besplatno obrazovao mase, ali on je prije svega borac za pravdu. Posljednje dvije godine služio je kao zamjenik predsjednika Narodne demokratske partije, jedine legalne opozicijske stranke u Turskoj koja osvaja 6 milijuna glasova. Sredinom rujna, specijalna policija upala je u njegov dom u Ankari i otela ga. Od tada leži u zatvoru turskog režima bez mogućnosti da se brani. Zajedno s još 12 osoba optužen je zato što je organizirao sprovod žrtvama smrtonosnog napada na svoju partiju prošle godine, u kojem je poginulo preko 100 ljudi, a još 500 je teško ranjeno. Službeno se “ne zna” tko je počinio napad, ali u Turskoj malo tko sumnja da iza bombaša samoubojica stoje upravo tajne službe turskog režima. Alpov je “krimen” to što je razotkrivao zločine turskog režima. Kao nagradu za svoju borbu za demokraciju proglašen je “teroristom”. Zločini diktature kapitala neće biti zaboravljeni i neće ostati neosvećeni. Sloboda za druga Alpa! Živjela sloboda i demokracija!

ŠTO ĆEMO SA “ZA DOM SPREMNI”?

Prošlog mjeseca zaredale su se nacionalne proslave od Dana pobjede do Sinjske alke. Na njima je vladajuća stranka još jednom javnim novcem financirala svoje predizborne skupove i zloupotrebljavala državne institucije da bi izjednačila HDZ sa državom i narodom. Predstavnici i simpatizeri građanske opozicije su s druge strane pažljivo promatrali ove skupove da bi vidjeli gdje je tko od publike podigao desnu ruku, tko je zapjevao koju pjesmu ili obukao crnu majicu. Čim su uočili nešto od toga, odmah su počeli zazivati policiju da progoni “prekršitelje”, pozivati se na presude Ustavnog suda, vrijednosti EU itd… Sve to je već stara priča koju trpimo svake godine. Jednu stvar ipak ove godine treba posebno reći: zazivi pendrečenja sudionika državno-hadezeovskih skupova jer su “pretjerali” u slavlju su istodobno glupi i kukavički. Ako je država zajedno s lokalnim vlastima i javnom televizijom organizirala skup na kojem pjeva poznati HDZ-ov džuboks MP Thompson (poznat upravo po reklamiranju ustaša), zašto bi itko od publike mislio da će ustaška obilježja na takvom skupu biti neprimjerena. Po starom običaju, domaći su političari prvo zakuhali stvar, a onda pustili druge da snose posljedice. Obje stranke godinama koketiraju sa šovinističkom simbolikom koja često uključuje i ustaško znakovlje, od bleiburške komemoracije do spomenika HOS-u u Splitu. I sad, nakon što godinama koketiraju s tom simbolikom, žele da se pendrecima tuku žrtve koje su se zakačile na udicu šovinizma koju su im političari bacili. Krivce za sve ekscese i “provokacije” treba tražiti u manipulatorskim elitama, a ne u narodu koji je manipuliran i koji često u nacionalnim slavljima i nacionalnom jedinstvu bezuspješno traži posljednje tragove ravnopravnosti ili solidarnosti koji su mu davno oduzeti. Dakle, dragi političari, odjebite od sirotinje, a “provokacije” spriječite tako da ih prestanete izvoditi. Jer takva sranja su isključivo i jedino proizvod političkih elita koje da bi prikrile svoje užase najviše vole govoriti o užasima od prije 75 godina.

★

TURSKA RATUJE PROTIV KURDA, A NE PROTIV DŽIHADISTA

Krajem prošlog mjeseca, turski režim je započeo vojnu intervenciju u sjevernoj Siriji. Prema tvrdnjama režima, akcija je usmjerena protiv ISIL-a. Ali takav je izgovor i više nego sumnjiv. Prema izvještajima svih međunarodnih promatrača, Turska Republika već pet godina preko svojeg teritorija pušta rijeku vehabijskih dobrovoljaca, oružja i opreme za ISIL i slične grupe. Nakon što su prošlog mjeseca kurdske revolucionarne snage prekinule opskrbne lance iz Turske prema ISIL-u, turski je režime odjednom navodno odlučio “očistiti” svoju granicu od “islamista”. Stoga ova akcija očito nije usmjerena protiv ISIL-a, nego protiv daljnjeg napredovanja kurdskih snaga koje su jedine uspješno čistile ISIL iz sjeverne Sirije. Također, akcija je očito rezultat dogovora turskog režima s Rusijom, Asadom i Iranom, s kojima turski režim intenzivno obnavlja odnose proteklih tjedana. To je također nastavak neuspješne vojne operacije koju je prošlog tjedna Asadov režim pokrenuo protiv kurdskih snaga na istoku Sirije. U strahu da će se Turska previše približiti Rusiji, zapadne zemlje spremne su režimu u Ankari sve više gledati kroz prste. Zbog toga se kurdske snage, jedina vojska koja se ozbiljno i efikasno bori protiv ISIL-a sada nalaze u situaciji da su se sve regionalne i imperijalističke sile okrenule protiv njih. S jedne strane su slabo naoružani kurdski borci i borkinje koji sa svojim još slabije naoružanim arapskim i kršćanskim saveznicima gaze džihadiste u Siriji, a s druge su strane osim džihadista sada i sirijski i turski režim, Iran, Rusija i šutljivi Zapad. Sve su se snage “starog svijeta” uplašile opasnosti koji za njih predstavlja jedna doista demokratska i socijalna revolucija koja se odvija u sirijskom Kurdistanu (Rojavi). Zbog svega toga, borba koja se tamo odvija još je presudnija za budućnost svijeta nego prije. Rojava je ključna bojišnica za novi svijet, a na svakom od nas je da izaberemo između slobode s jedne i mraka reakcije s druge strane.

★

ZAŠTO NAS PLAŠE TOTALITARIZMOM?

Na navodni dan “borbe protiv totalitarizma”, predsjednica Hrvatske odlikovala je posmrtno istarskog partizana Ljubomira Drndića i još živog ultradesničarskog političara Nikolu Štedula, učenika i sljedbenika Mladena Schwartza. To je predstavljeno kao odlikovanje jednog antifašista i jednog antikomunista, ali poštenije bi bilo reći da je predsjednica za dan borbe protiv “totalitarizma” odlikovala jednog komunista i jednog fašista. Posebno u Hrvatskoj, ne postoji povijesni antifašizam koji ne bi bio komunistički, kao što ne postoji ni povijesni antikomunizam koji ne bi bio fašistički. Nema ništa prirodnije od toga da se današnji antiradnički i antinarodni političari na vlasti dive povijesnom fašizmu, čiji je glavni cilj bio da zaustavi sve one politike koje su jačale radničku klasu i koje su ugrožavale kapital. Iako se ti isti političari prirodno boje otvoreno izraziti svoje simpatije. Taj famozni “antitotalitarizam” nije nikakav poziv na demokraciju, nego samo pokušaj današnjih elita da nas uvjere kako je njihov pljačkaški i nedemokratski sustav jedini mogući. Diktatura kapitala u kojoj živimo nikada ne može biti demokracija jer u njemu narod nema kontrolu ni nad svojim radnim mjestom ni svojim mjestom stanovanja, ni političarima ni medijima itd… Ukratko nad svojim životom. Jedini izlaz iz ovog stanja je radnička demokracija u kojoj bismo svi imali neposredno pravo odlučivati o svojem kolektivnom životu. Takav, demokratski socijalizam nasuprot diktaturi kapitala je ono čega se današnje elite najviše boje i zbog čega nas pokušavaju uvjeriti da je sve što nije njihova vlast zapravo “totalitarizam”.

★

LAŽNI NACIONALISTI I ŠAKE JADA

Nakon što su procurile snimke tzv. tajnog razgovora Milanovića s braniteljima iz Savske liberalna javnost se zabrinula jer se njezin lider diskreditirao rekavši da mu se fućka za pozdrav “Za dom spremni”. Liberalna ljevica je tako izgubila svog zaštitnika od “pomahnitalih” desničara. Podrška iz tih krugova obično dolazi dok god se barem deklarativno osuđuje povijesni fašizma pošto posljedice katastrofalne SDP-ove ekonomske politike najviše snose ljudi s dna društva koje ionako nitko ništa ne pita. Nakon ovoga gafa Milanovića njegovim simpatizeri trebat će poprilično jak želudac da zaokruže SDP na skorašnjim izborima. Međutim, zar se tako nešto i nije moglo očekivati od oportunista kakvi su socijaldemokrati? Kao što se HDZ busa u prsa domoljubljem da bi sebe pozicionirao kao desnicu tako SDP koristi antifašizam da bi sebe pozicionirao kao ljevicu. Osim služenja interesima kapitala uvjerili smo se da kod njih nema nikakve druge konzistentnosti. Šurovanje s nacionalizmom jedino je što preostaje liderima SDP-a i HDZ-a koji tako žele prikriti potpunu zavisnost od europskih centara moći. Dok nas pokušavaju uvjeriti kako vode samostalnu politiku i da nikome ne polažu račune dotle se natječu tko je više napravio da bi nas približio mokrom snu hrvatskih političara, Zapadnoj Europi. Hrvatska kao zavisna zemlja nikada na imperijalističkom Zapadu ne može biti drugo nego kolonija. Glavni zadatak političkih elita u Hrvatskoj danas je da to stanje održavaju i to rade odlično. Zato je Milanović u pravu kada kaže da su u regiji neke države šaka jada jer su svi politički lideri u regiji ništa drugo nego posrednici stranog kapitala. Problem je samo što on i njegov kolega Plenković na čelu jedne takve države nisu ništa drugo nego šaka jada.

FATAMORGANA INVESTICIJA
Nema ni jedne veće stranke u Hrvatskoj koja sve nade u razvoj domaće ekonomije ne polaže u čudotvorne strane investicije koje bi trebale doći i otvoriti radna mjesta. Zbog toga vlade jedna za drugom smišljaju sve bolje uvjete za investitore, naravno na štetu državnog proračuna i radničkih prava. Bez obzira na sve te politike, obećavane investicije koje bi nas trebale spasiti zapravo stižu na kapaljku ili nikako. Zapravo dolaze toliko rijetko da su se dvije vlade, ona Milanovićeva i ona Oreškovićeva, skoro potukle oko toga tko je “zaslužan” kada je objavljeno da američka posrnula firma IBM, koja se bavi informacijskim tehnologijama, otvara svoj centar u Hrvatskoj. U predizborno vrijeme, ta je investicija predstavljena kao početak brzog bogaćenja Hrvatske koji bi se trebao temeljiti na naprednim tehnologijama. Nije naravno bilo nikoga tko bi upozorio da i sam IBM zapravo već godinama gubi korak s naprednim tehnologijama zbog čega su bili prisiljeni prodati svoju proizvodnju osobnih računala (na kojima je tvrtka izgrađena) i to kineskom Lenovu. Kako Amerikanci gube korak s Azijom u proizvodnji, tako se sve više orijentiraju uslugama, ali i u tom segmentu druge tvrtke davno prestižu IBM koji iz godine u godinu stalno reže i štedi kako bi izbjegao minus. Njihova investicija u Hrvatsku zapravo je dio te štednje. Kako bi smanjili troškove, otvaraju servisne centre u zemljama gdje im vlade opraštaju poreze i daju beneficije te rade na tome da prava i plaće radnika budu što niže. Naši su političari očito lagali kada su obećavali “inovacijski centar” jer u IBM-u spominju samo “servisni centar” za IBM-ove klijente što znači da bi domaći stručnjaci trebali za male pare raditi onaj posao koji danas uglavnom rade ljudi po Indiji i Pakistanu – odgovaranje na upite i pritužbe putem telefona i drugih tehnologija. Da bi Hrvatska u tome bila konkurentna, ne samo da radnici moraju raditi 24 sata na dan na poslovima za koje ne moraju biti osobito stručni, već bi za to morali biti i jako slabo plaćeni. Ali to je samo jedan dio problema. Na drugi su upozorili vlasnici malih domaćih IT firmi koji misle da ni Hrvatska ni regija nemaju dovoljno školovanih kadrova da bi mogli razviti vlastiti IT sektor, a IBM je uz veliku državnu pomoć koju nemaju druge firme zapravo nelojalna konkurencija. Drugim riječima, naše vlade troše ogromna sredstva da bi nas učinile jeftinom radnom snagom za pomoćne poslove i istodobno ugušile domaću djelatnost. Odlična strategija za strani kapital. Užasna za nas.

★

PUČISTI PROTIV PUČISTA
U Turskoj je sredinom srpnja dio vojske pokušao izvesti državni udar i smijeniti vladu koju kontrolira predsjednik Erdogan. Sukob između Erdogana i vojske je dio starih borbi u zemlji kojom je proteklih 90 godina vladala vojna diktatura. Dio vojske koji je htio smijeniti Erdogana mu je zamjerao islamizam i odstupanje od ranije vanjske politike koja je bila bliže vezana uz SAD. Medijima ovih dana kruže razne teorije kojima se objašnjavaju neke pozadine ovog sukoba, ali istina je da mi ne znamo i ne možemo znati tko je koga potaknuo na puč i tko je koga izdao u zadnji trenutak. Ono što znamo je da je puč na kraju poražen zato što je velik dio vojske ostao vjeran diktatoru Erdoganu. Da nije, u Turskoj bi se dogodilo ono što se događalo i za vrijeme ranijih državnih udara u kojima su stotine revolucionara protupravno likvidirane. S druge strane, opstanak Erdogana na vlasti ne znači nikakvu pobjedu demokracije. Stotine ljudi je ubijeno nakon puča, a tisuće uhićeno iako se uopće ne zna tko je od njih zapravo bio uključen u pokušaj državnog udara. Erdoganove islamističke bande, koje su navodno spontano branile zemlju od vojske, zapravo su organizirane grupe fašista koje su na ulicama odrubljivale glave i pokušale napadati narodne kvartove u kojima živi radnička klasa, Kurdi i ostale manjine i u kojima je revolucionarni pokret najsnažniji. Ti su kvartovi herojski obranjeni, koliko znamo od svojih turskih drugarica i drugova, a bande još jednom odbijene. Bez obzira na sve te događaje, na vlasti u Turskoj ostaju Erdogan i njemu lojalna vojska koja već godinu dana vrše genocidnu kampanju protiv kurdskog naroda i provodi brutalnu represiju protiv svake prave opozicije. Ta je vlast i dalje neprijatelj čovječanstva, a njezin pad ostaje legitimni cilj svakog tko se bori za pravu demokraciju.

★

PRISTOJNI GRAĐANSKI LOPOVI

Pola godine prošle vlade je toliko razljutilo ljude da su mnogi sada spremni za bilo kakvu stabilnost, pod bilo koju cijenu. Ekipa koja je došla na vlast bila je puna takvih nevjerojatnih idiota (uz to još i korumpiranih) da je sada opoziciji skoro dovoljno da se pokaže kao minimalno poštena i normalna pa da osvoji vlast. Zato liberalne stranke oko SDP-a predstavljaju sebe kao “siguran smjer”, ekipu koja je već činila lošu vladu, ali barem manje lošu od ove posljednje. Tzv. konzervativna strana, odnosno HDZ, je pak doveo novog predsjednika po sjevernokorejskom izbornom modelu pobjede s 99% glasova. Stvar ne bi bila toliko smiješna da borba protiv izmišljenog komunizma nije glavna ideologija HDZ-a već 25 godina. Izgleda da i veliki borci protiv “svih totalitarizama” moraju kontrolirati medije, zloupotrebljavati tajne službe i sprječavati demokraciju da bi se održali na pozicijama moći. Nova HDZ-ova fasada, Andrej Plenković, trebao bi biti neko novo, pristojnije i prihvatljivije lice. On bi prema planovima trebao isprati sav gorak okus koji je ostavila zadnja HDZ-ova vlada i biti poželjan partner Mostu i ostatku “građanske desnice”. Njegov dolazak je pozdravila i “građanska ljevica”, tj. oni malograđani koji sanjare o pristojnim, europskim političarima i kultiviranoj eliti koja ide na opere i nosi fina odijela, a ne miješa se sa običnom vulgarnom svjetinom. To što se ovakvi snobovi u Hrvatskoj mogu predstavljati kao “ljevica” posljedica je slabosti radničkog pokreta koji ništa ne uspijeva organizirati u svoju korist, pa onda pušta da ga naizmjence maltretiraju urbani elitisti i lažni patrioti, zapravo profiteri širenja mržnje. Naravno, za sve te stranke važan je samo imidž, a pitanje politika kakve će voditi nitko ne postavlja i to s dobrim razlogom. Njihove politike su naravno identične, i obje su jednako usmjerene zaštiti interesa kapitala, protiv interesa većine.

ŠTO NOSE NOVI IZBORI?

Nakon što se u pola godine nije uspjela ni sastaviti, raspala se hrvatska vlada a da nikom nakon medijskog cirkusa koji smo gledali preko mjesec dana nije točno jasno zašto se raspala. Službeni razlog da je Most smijenio Vladu zato što je HDZ htio pogodovati mađarskom MOL-u zvuči ne samo neuvjerljivo nego i smiješno. Kao prvo, Most je unatoč svemu stalno pokušavao sačuvati vladu i to unatoč tome što je cijelo vrijeme očito štitila kriminalce kao na primjer Zdravka Mamića i tome što Most uopće nije ni pokušao ispuniti niti jedno svoje predizborno obećanje. Kao drugo, zašto bi Most bio protiv HDZ-a zbog MOL-a, ali se cijeli program i Mosta i njihove vlade i njihovog premijera sastojao od politike pogodovanja kapitalu i “stranim investitorima”. Karamarkova afera zapravo nije ništa prema aferi koju čine politički programi svih stranaka koje žele “rezati” naša prava da bi bolje bilo kapitalistima. Činjenica je da nakon par mjeseci nevjerojatne nesposobnosti vladu više nije podržavao gotovo nitko, a prema istraživanjima popularnosti stranaka moguće je da će se skoro na vlast vratiti SDP, s Mostom ili bez njega. Liberalni mediji s druge strane svim silama zagovaraju “veliku koaliciju” HDZ-a i SDP-a. Ako gledamo posljednje poteze vlade na odlasku i reakcije opozicije na njih uopće nije jasno zašto sve parlamentarne stranke ne bi zajedno bile u velikoj koaliciji. Jer sve što je opozicija mogla smisliti protiv vlade proteklih pola godine ticalo se toga tko je od vladajućih imao kakav debilniji ispad u kojem je pokušavao loše glumiti velikog fašista i zajebanog ekstremnog lika. A istodobno su svi zajedno bespogovorno provodili i zagovarali neoliberalne politike koje je ionako diktirala EU, bili oni europejci ili “ustaše”. Trajna ostavština ove vlade neće biti naci-šminkeraj malog Hasana ili njegovo oduzimanje para liberalima i preusmjeravanje para svojim prijateljima, nego npr. prodaja Končara koja tu jednu od rijetkih uspješnih firmi šalje na put propasti s trajnim posljedicama prvo za radnike, a onda i za sve ostale. A to je jedina odluka vlade kojoj je otvorenu podršku dao vođa opozicije i koja nije izazvala nikakve “kontroverze u javnosti”.

★

SVE GORA EUROPA

Kad je prije tri godine Hrvatska trebala glasati o ulasku u Europsku uniju, naši konzervativni i liberalni političari su zajedno objašnjavali kako će nam u Europi sigurno biti puno bolje, jer ni jedna zemlja koja je ušla kasnije nije htjela izaći. Kasnije je ispostavilo da je to bila samo mala laž u moru gluposti koje su nam tih dana podvaljivali. Skoro da nema zemlje u kojoj danas većini nije jasno da se iz godine u godinu živi sve gore i da su upravo Europska unija i njezini birokrati glavni provoditelji “mjera štednje” koje uništavaju perspektivu radničke klase i drugih slojeva. Suprotno lažima ulickanih političkih švercera, EU nikad nije bila “projekt mira” u Europi. Ona je uvijek bila projekt Hladnog rata, projekt interesa kapitala i projekt borbe protiv radničke klase. Kada su stanovnici Britanije nedavno izglasali izlazak iz EU, to je bio dokaz nezadovoljstva Europom, ali nezadovoljstva koje je ponovno preusmjereno protiv radničke klase kroz porast rasizma. Sve jačim “ujedinjavanjem” Europe rastu i nejednakosti između zemalja: najveći profiter je njemački kapital koji se najviše okoristio ekspanzijom na istok, uništavanjem proizvodnje tranzicijskih zemalja i preuzimanjem njihovih tržišta. Vlade drugih zemalja, kao što je Britanija, pokušale su konkurirati njemačkom kapitalu napadima na vlastitu radničku klasu, smanjivanjem troškova rada, povećanjem subvencija za kapital i uništavanjem socijalne zaštite. Ali te svoje politike nikada nisu prikazivale kao pomoć svom kapitalu, nego kao posljedicu imigracije, svjesno i agresivno jačajući rasizam. Današnje jačanje ekstremne desnice u Europi je direktna posljedica politika vladajuće klase da ojačaju svoju vlast i svoj kapital jačanjem rasizma. Za dio britanske buržoazije, obećanje da će izbaciti strance iz zemlje i istodobno nekim čudom vratiti Britaniju među vodeće svjetske zemlje vraćanjem bivšeg carstva bilo je glavno sredstvo jačanja vlastite pozicije. Umjesto toga, mogli bi zemlju koja je još uvijek kolonijalna sila (barem u Irskoj i dijelovima Afrike) pretvoriti u provincijalnu zemlju bez stvarnog utjecaja. I to je dobro. Raspad “Ujedinjenog Kraljevstva” koji je EU sprječavala sada bi se konačno mogao dogoditi. Ali to neće značiti da će Europa biti bolja. Dapače, Njemačka već sad najavljuje učvršćivanje svoje kontrole nad drugim zemljama kroz “jačanje integracije” i prisilno uvođenje eura. Mogući nestanak nekada najvećeg kolonijalnog carstva u svijetu (britanskog), koje je vladalo trećinom svijeta, sada najavljuje nastanak novog “carstva” u drugačijim uvjetima (EU), koje kao i ranije služi samo interesima kapitala. Naša zadaća ostaje kao i ranije – borba za demokraciju i socijalizam, za oslobođenje radničke klase od imperijalizma.

★

“MORALNA” UMJESTO SOCIJALNE POLITIKE

Čak i oni ljudi u Hrvatskoj koji još uvijek izlaze na izbore zapravo mrze političke stranke. Nakon svih katastrofa koje smo doživjeli zadnjih trideset godina i svih napada na standard radnika i uništavanja zemlje, teško ih je ne mrziti. Skoro svi su razočarani sa sistemom iz kojeg ne vide izlaz. Oni “birači” čije radno mjesto nije vezano uz neku od stranaka, a koji još imaju malograđanske iluzije o tome da živimo u demokraciji, obično traže “nova lica” i “treće opcije”. Skoro ni jedna od tih trećih opcija ne preživi izbore i raspadnu se kada se pokaže da su njihova obećanja ponavljanje istog u novom ruhu. Aktualna hit-stranka je Most, koja je popularnost stekla obećanjima promjena, za koje nikad nije bilo jasno što bi trebale značiti, a danas je održava samo obećanjem da nije ni HDZ ni SDP. Ali u svojim konkretnim politikama, Most nudi identičan program kao i te dvije stranke: provođenje zahtjeva Europske komisije, pomaganje kapitalu, napadi na radničku klasu. U programu tu nema nikakve razlike, a sve ostalo je samo šminka. Jedni su “crveni”, drugi su “plavi”, a Most je kao između i tobože drugačiji zato što još nije ništa opljačkao. Oni znači ne nude socijalnu alternativu, nego samo obećaju da će biti “moralniji” u provođenju istih neoliberalnih politika. Zato je zanimljivo da su i prije nego su se uopće uspjeli ustabiliti kao stranka već počeli s aferama. Njihova afera je u usporedbi s onima HDZ-a ostala u sjeni, iako zapravo dobro pokazuje dosege “moralnih alternativa”. Pokazalo se da je Mostov “marketinški stručnjak” Thomas Bauer, bivši navijač i sada lobist krupnog kapitala, stranim kompanijama prodavao pravo na “privilegirane susrete” s Mostovim ministrima. To znači da je Most, koji bi trebao služiti ljudima koji žive u ovoj zemlji, zapravo primao mito da pogoduje stranim kompanijama. Da stvar bude luđa, oni su objašnjavali da to uopće nije problem jer u njihovom programu zapravo i piše da će napravit sve da pomognu “investitorima”. Ova mala afera sigurno je samo uvod u sranja koja će nam priuštiti u budućnosti, ali to neće ništa promijeniti sve dok se ne shvati da se ne radi samo o tome da su političari pokvareni (iako jesu i to), nego o tome da svi oni rade u interesu kapitala, a to uvijek znači i protiv interesa većine.

★

TERORISTI, EKSTREMISTI, HULIGANI

Možda ni jedan događaj u posljednjih 15 godina nije toliko raspizdio hrvatskog malograđanina kao to što je na tamo nekom Euru u Francuskoj netko bacio baklju na teren. U zemlji u kojoj je vrhunac mudrosti na vlast dovesti malog činovnika multinacionalke iz Kanade koji ne priča hrvatski, a u Sabor i Vladu staviti debile koji negiraju Holokaust, najveća je “sramota” odjednom to što će svijet vidjeti da su na nogometnoj utakmici neki ljudi napravili ono što inače rade navijači na nogometnim utakmicama. Stvar nije stala na tome. U zemlji u kojoj je sva industrija, koja je građena punih 45 godina, preko noći namjerno uništena da bi se obogatila šačica govnara, najbrutalniji napad na zemlju je – bacanje nekakve baklje. I onda su se ti isti govnari, njihovi mediji, njihovi prijatelji i njihovi nesvjesni podržavatelji našli da govore o “napadu na Hrvatsku”, “terorizmu” i tko zna čemu sve ne. Među njima je prednjačila Kolinda koja visi iz dupeta jednom od najvećih krimosa u zemlji, Zdravku Mamiću, da bi branila zemlju od izmišljenog “napada” i tako svoju pljačku i pljačku koju rade njezini prijatelji izjednačila s Hrvatskom. Ali sve to su odlučili zanemariti oni koji su pred LCD-ima u kockastim dresovima pili pivo i plakali zbog baklji kao što su trebali plakati zbog prodaje Končara. Ako su i takvi ljudi odlučili držati leđa mafiji na vlasti i njihovoj zloupotrebi policije koja sada progoni neke navijače kao teroriste treba se pitati što će biti kada se netko doista pobuni zbog nekog pametnog razloga, koji nije nogomet. U ovakvoj zemlji, sto puta je veća “sramota” ne buniti se protiv svega što nam rade i serviraju, nego nekakve nebitne baklje. A najveća su sramota oni koji su spremni u lažima i represiji podržavati uništavače ove zemlje zato što im je netko pokvario gledanje utakmice.

HOD ZA ŽIVOT NA CRKAVICI

U Zagrebu je nedavno održan “Hod za život, obitelj i Hrvatsku”, odnosno prosvjed kojim se navodno htjelo poručiti da je svaki život vrijedan i da ga treba zaštititi. Zaštita života, zaštita djece, tko se s tim ne bi složio? Osim što prosvjed nema veze sa životom: to je samo još jedna kampanja iste političke grupe koja se povremeno predstavlja kao vjerska, povremeno kao građanska inicijativa, a povremeno kao politička stranka, već kako im paše. Ovdje se naravno radi o zabrani pobačaja upakiranoj u navodnu borbu za život, iako se to organizatori ne usude reći. Nakon što im je propao zadnji referendum i nakon što su propali na zadnjim izborima to je samo još jedan pokušaj da se domognu pozicija. Jer prošli pokušaji im nisu uspjeli zato što su njihove ponude za koaliciju odbili prvo Karamarko, plaćenik MOL-a u Hrvatskoj, a onda i Glavaš, koji je svoje poštenje dokazao desetljetnim pljačkanjem Slavonije, a predanost životu sadističkim ubijanjem civila daleko iza crte bojišnice. Nije da je ekipa oko Željke Markić išta bolja: ta je bogatašica svoje pare “zaradila” lobirajući za strane farmaceutske kompanije po cijelom Balkanu (između ostalog i za Tevu) i tako radila ne samo za interese stranog kapitala, nego i sudjelovala u prljavim poslovima farmaceutske industrije koja živi od isisavanja para iz javnog zdravstva, trovanja stanovništva nepotrebnim lijekovima i uskraćivanja korisnih lijekova siromašnima. Sve “za život i Hrvatsku”, naravno. Da stvar bude gora, borba protiv pobačaja ne štiti “nerođenu djecu”, već samo prisiljava siromašne žene koje si ne mogu priuštiti luksuz djece da idu na ilegalne pobačaje i tako ugrožavaju i svoj život (i riskiraju zatvor), jer bogati uvijek mogu otići obaviti pobačaj u Sloveniju ili Austriju. Bit će prije da je cilj njihove inicijative samo to da se pobačaji ne provode u javnim bolnicama, već u privatnim klinikama kako bi profitirale tvrtke čije interese štite. A to što u ovoj zemlji živi sve manje ljudi nema nikakve veze s pobačajima: to su prije posljedice siromaštva jer ljudi s nesigurnim poslovima, bez posla ili s kriminalno malim plaćama naprosto ne mogu othraniti djecu, a uz to mladi ljudi bježe iz zemlje jer ne mogu prehraniti ni sebe. Što Markić i ekipa nude siromašnima? Nude im zapravo još puno gore od onog užasa koji su nam ponudile sve dosadašnje vlade, i HDZ-ove i SDP-ove: masovne privatizacije, ukidanje socijalnih prava, rušenje cijene rada, subvencioniranje kapitala, odnosno famozne “strukturne reforme”. Kao što jasno kažu u svojem izbornom programu, oni žele učiniti radnu snagu “konkurentnijom”, odnosno jeftinijom, a državu orijentirati “poticanju poduzetništva”, odnosno poklanjati javna sredstva namijenjena bolnicama i školama privatnom kapitalu. Borba za život kažnjavanjem siromašnih, ma dajte. Prava borba za život i Hrvatsku počinje upravo borbom protiv antisocijalnih politika za kakve se zalažu i ovi “konzervativci” i njihovi navodni liberalni protivnici.

★

FRANCUSKA PROTIV ZOR-A

Na najave promjena zakona o radu u ožujku su organizirane najveće demonstracije u Francuskoj u posljednjih desetak godina u kojima je sudjelovalo preko pola milijuna ljudi. Predložene reforme kopija su njemačkog radnog zakonodavstava kojima se želi povećati radno vrijeme i broj niskoplaćenih ugovora na određeno. Od kada su reforme najavljene otpor ne prestaje tako da je do danas bilo organizirano nekoliko masovnih prosvjeda u više gradova u Francuskoj. Osim što se iz ovih prosvjeda razvio i dezorijentiran i politički neartikuliran pokret Noći na nogama (Nuit debout), prosvjednici ozbiljno prijete i “normalnom” funkcioniranju države. Uoči Europskog prvenstva štrajkaju radnici gradskih čistoća, željeznica, rafinerija, avio-kompanija itd. “Lijeva” vlada koja i dalje ne odstupa od ovih mjera odluku je donijela krajnje nedemokratski, odnosno dekretom kojim je izbjegnuto glasovanje u parlamentu. Ovo zaobilaženje formalnih procedura pravda se s ciljem da se “krene naprijed”. Tako opet svjedočimo kapitulaciji parlamentarne demokracije kada se radi o interesu kapitala. Velika nezaposlenost mladih od 25 posto želi se iskoristiti kako bi se fleksibiliziralo tržište rada i kako bi poslodavci došli do još većih profita. Stvorena nezaposlenost, karakteristična za kapitalizam, služi kako da bi smanjila cijena najamnog rada i povećala eksploatacija zaposlene radne snage. Iako nedovoljno zastupljeni u našim medijima, veličanstveni prizori s francuskih ulica svjedoče o svijesti i snazi radničke klase. Premda nedovoljno snažni da bi ugrozili trenutačni poredak, ipak su dovoljni da urode određenom krizom francuske vade. Daljnji rast i radikalizacija protesta urodili bi i padom vlade. Odgovor buržoazije na to je povećanje represije i odustajanje od bilo kakve demokracije. Francuski ministar unutarnjih poslova, Bernard Cazeneuve, prosvjednike je nazvao „šačicom razbijača“ što je ipak točniji opis njega i klase kojoj služi. Nasilnici s vlasti koji ne služe radnom narodu i svoju vlast temelje na sili pravi su razbijači. Stotine tisuća organiziranih radnika na ulici nisu “šačica”, već će biti krajnja presuda šačici eksploatatora.

★

I DALJE NEBRIGA ZA IMUNOLOŠKI ZAVOD

Sva bijeda hrvatske politike vidi se u njenom odnosu prema Imunološkom zavodu. Strateškoj firmi, kako ju vole nazivati, već je nekoliko puta prijetio stečaj u manje od 3 godine. Taj podatak, kada se zna sva važnost i vrijednost Imunološkog, zvuči nevjerojatno. Međutim, razni privatni interesi, nezainteresiranost politike da makar sačuva domaću proizvodnju, kao i kontinuitet uništavanja javnog zdravstva, učinili su da IMZ-u već godinama prijeti gašenje. Od kad je IMZ postao javna institucija nije se napravilo gotovo ništa na što su radnici nebrojeno puta ukazali. Kada se glasno reklo da je potrebno riješiti vlasničke odnose i uložiti novce da se pokrene proizvodnja, tadašnja ravnateljica Kovač je zaprijetila otkazom sindikalnoj predstavnici. Iako je to protuzakonito, nitko od odgovornih nije reagirao. Dolaskom vode do grla odblokiran je račun dioničkog društva kojem pripada imovina i proizvodna sredstva čime je za dlaku izbjegnut stečaj. Dojam kao da se nešto zbog toga napravilo, ustvari, obična je predstava. Ne treba baš velike političke mudrosti da bi se predvidjelo kakve bi negativne posljedice po sadašnju vlast imao stečaj IMZ-a. Ne treba se zavaravati i misliti da se tu radi o nekakvoj progresivnoj politici. Kada se donosio proračun, iz IMZ-a se tražilo: „hitno i cjelovito ulaganja u Imunološki zavod radi konačnog rješenja tog problema koji se već godinama odgađa.“ Niti taj zahtjev nije bio usvojen iako sva odgovornost leži na vlasniku, a to je Republika Hrvatska. IMZ je i dalje tek na početku svoje revitalizacije, a kako je suditi prema dosadašnjem odnosu države prema IMZ-u to i dalje znači neizvjesnost. Borba radnika IMZ-a koju valja istaknuti kao ključnu stvar za očuvanje te institucije i dalje će biti od velike važnosti. Bez pritisaka odozdo ova priča bi odavno bila gotova. Sve te slatkorječive priče o IMZ-u brzo padaju u vodu kada treba napraviti nešto konkretno, zato je važno i dalje nastaviti s pritiskom.

★

TREBAJU NAM “RIFORME”

Postoji više razloga zašto je vladu teško vidjeti drugačije nego kao grupu idiota. Ali možda se to najbolje vidi po onom čime se sami najviše ponose. Nakon više mjeseci nespretnog prepucavanja i preslagivanja liberalni su se mediji sjetili vladi postaviti pitanje “gdje su reforme?” o kojima su obje stranke vladajuće koalicije prije izglasavanja neprestano pričale. Bilo je tu svakakvih obećanja, od promjene izbornog sustava preko državne uprave do pravosuđa je sve je to navodno trebalo voditi prema većoj demokraciji i boljem životu za građane. Umjesto toga, imali smo špijunske igre, postavljanje poslušnika, zauzimanje fotelja i ništa drugo. Kako ne bi ispalo da je odustao od “riformi”, premijer koji još uvijek ne priča jezik i ne razumije gdje se nalazi pripremio je imbecilnu i nepismenu PowerPoint prezentaciju na razini osnovne škole koja je najavljena kao “Nacionalni plan reformi”. U reklamiranje te prezentacije (koja se sastoji od par sličica i natuknica) kao nekog velikog plana, odmah su se uključili skoro svi mediji, na čelu s HRT-om, reklamnom agencijom HDZ-a. U osnovi tom se prezentacijom samo ponavljaju iste stare neoliberalne fraze kao i za vrijeme zadnje vlade. Treba smanjiti “javni dug”, što se prema premijeru čini tako da se privatizira državna imovina, smanje sredstva za zdravstvo i srežu “socijalna davanja”, ako je išta od njih uopće ostalo. Zatim treba “poboljšati poslovnu klimu” što se postiže tako da se novac oduzet socijali preusmjeri privatnim tvrtkama, a državi oduzme dio poreza koji plaćaju najbogatiji i velike kompanije. Siromašni će naravno plaćati isti porez, kao i zadruge ili mali obrtnici. I sve te genijalne mjere će navodno pomoći da padnu kreditne stope, pa će se država lakše zaduživati. A onda dugoročno, u nekoj maglovitoj budućnosti, bi netko od toga trebao bolje živjeti. Ako itko preživi. U međuvremenu će bogatiji živjeti bolje, a siromašniji lošije, jer jebiga, reforme su bolne ali nužne. Barem se tako čini kad nam zemljom upravljaju tupavi korporativni birokrati, provincijalni kamatari, sitni kriminalci i provoditelji interesa stranog kapitala.

★

ZABRANA KOMUNISTIČKIH SIMBOLA?

Crvena akcija od srca pozdravlja sve najave kriminalaca na vlasti i njihovih poltrona o zabrani simbola socijalizma. Između borbe za slobodu i vašeg zločinačkog režima doista ne može postojati nikakav suživot. Vaš pokušaj da vlastite zločine opravdavate “osudom” povijesnih režima ne mogu, međutim, sakriti vašu izdaju, vaše mito koje dobivate od MOL-a, Hypo banke, Teve i drugih privatizacijskih grobara hrvatskih radnika. Ne mogu sakriti ni vaše očajničke pokušaje da nam umjesto vijesti servirate svoje reklame, da kontrolirate medije, da ušutkujete radnike, da pišate po nama i tvrdite da pada kiša. Kriminalcima koji su na vlasti doista ne ostaje ništa drugo nego da kriminaliziraju one koji im se protive. Vaš je problem samo jedan: šta god da napravite mi vas ne možemo mrziti više. Naš je glavni cilj bio i ostao da osiguramo da se više nikada ne ponove zločini vas i vaših prijatelja iz opozicije i da vašu diktaturu kapitala zajedno sa svim njenim predstavnicima zauvijek pošaljemo na smetlište povijesti.

KAKO UKRASTI AUTOCESTE

Trend rasprodaje javne imovine se nastavlja. Nakon neuspješne privatizacije većine profitabilnih poduzeća, akcija se sada proteže i na sve ostalo. O “monetizaciji” autocesta se priča već godinama i za sada je jedino javni pritisak spriječio njihovu prodaju. Još je krajem listopada 2013. javno raspisan međunarodni natječaj za odabir koncesionara hrvatskih autocesta na rok od 40 do 50 godina. Continue reading Linija ★ 13 // Autoceste / “Ljevica” / Mirovine / Kurdistan / Grijanje

NOVO LICE DIKTATURE KAPITALA

Zadnji izbori su po količini lažnih obećanja koje su nam podvaljivale velike stranke bili vrlo slični onima ranije, ali su bili različiti po tome što se pojavila nova stranka Most koja je velikim strankama obećala poremetiti račune. Jedini problem je u tome što u Mostu nisu znali što bi točno htjeli drugačije, a još manje su znali kako to izvesti. Continue reading Linija ★ 12 // Most / Terorizam / Elite / Razdjelnici