Pismo tekstilnim radnicama povodom 1. maja

1maj2016“Uvjeti rada u tekstilnim tvornicama upravo su nesnosni. Radno vrijeme je predugo, plaća je jako slaba, radi se preko vremena što se ili jako loše ili nikako dodatno ne plaća; poslovođe i druge vucibatine su surovi u odnosu prema zaposlenim ženama te ih tvorno zlostavljaju” – riječi su tekstilnih radnica koje su 1900. godine u jednoj zagrebačkoj tkaonici stupile u štrajk tražeći bolje radne uvijete i povećanje nadnice. I danas, 116 godina kasnije, te su riječi itekako aktualne i dobro opisuju suvremene oblike eksploatacije ženske radne snage u tekstilnoj industriji.

Radnice koje su nakon privatizacije zadržale svoja radna mjesta u tekstilnoj industriji jedva preživljavaju od svog rada. Zarađuju između 2200 i 2500 kuna što je plaća ispod granice siromaštva koja ne pokriva ni egzistencijalni minimum. Plaće kasne, prekovremeni rad se ne plaća, norme se svakodnevno povećavaju. Takvi uvjeti rada žene u industriji tekstila čine najpotlaćenijim i najpotplaćenijim slojem radništva. I drugdje u svijetu, ženska radna snaga brutalno je eksploatirana od strane korporacijskih tekstilnih divova, pogotovo na istoku i jugoistoku Azije gdje se radi za doslovno jedan dolar i po 12 sati, neprestance i danju i noću. Dok šivaju za Zaru, Benetton, H&M u pprostorijama bez adekvatne ventilacije i klime, bez pauze za objed i odmor, izložene nesnosnim temperaturama i opasnim kemikalijama prisiljene su svakodnevno riskirati vlastiti život, a sve za zgrtanje profita velikih korporacija.

U tvornicama suvremene modne industrije diljem sijeta rade milijuni žena, nerijetko među njima i djevojčice mlađe od 16 godina. Nesreće na poslu i požari koji nastaju zbog loših radnih uuvjeta i nepoštivanja Zakona o zaštiti na radu svake godine uzrokuju smrt tisuća žena na radnim mjestima. Urušavanje bangladeške tvornice Dhaki zbog neodržavanja pogona 2013. godine prouzročilo je smrt 1127 radnica, a to je samo jedan od mnogih primjera zločina korporacijskih kapitalista nad radničkom klasom. Dok azijski primjer moramo nazvati zločinačkim pothvatom po pitanju zlostavljanja tekstilnih radnica, često se zaboravlja da modeli eksploatacije prisutni na Dalekom istoku postaju uobičajeni i u istočnoj Europi.

Koristimo 1. maj, internacionalni praznik rada kako bi poručili: tranzicija je propali projekt, tražimo društvo u kojem radnice i radnici mogu dostojno raditi i zaraditi za život!

ŽIVJELA SOLIDARNOST!
ŽIVIO BORBENI 1. MAJ!