ŠTO NOSE NOVI IZBORI?
Nakon što se u pola godine nije uspjela ni sastaviti, raspala se hrvatska vlada a da nikom nakon medijskog cirkusa koji smo gledali preko mjesec dana nije točno jasno zašto se raspala. Službeni razlog da je Most smijenio Vladu zato što je HDZ htio pogodovati mađarskom MOL-u zvuči ne samo neuvjerljivo nego i smiješno. Kao prvo, Most je unatoč svemu stalno pokušavao sačuvati vladu i to unatoč tome što je cijelo vrijeme očito štitila kriminalce kao na primjer Zdravka Mamića i tome što Most uopće nije ni pokušao ispuniti niti jedno svoje predizborno obećanje. Kao drugo, zašto bi Most bio protiv HDZ-a zbog MOL-a, ali se cijeli program i Mosta i njihove vlade i njihovog premijera sastojao od politike pogodovanja kapitalu i “stranim investitorima”. Karamarkova afera zapravo nije ništa prema aferi koju čine politički programi svih stranaka koje žele “rezati” naša prava da bi bolje bilo kapitalistima. Činjenica je da nakon par mjeseci nevjerojatne nesposobnosti vladu više nije podržavao gotovo nitko, a prema istraživanjima popularnosti stranaka moguće je da će se skoro na vlast vratiti SDP, s Mostom ili bez njega. Liberalni mediji s druge strane svim silama zagovaraju “veliku koaliciju” HDZ-a i SDP-a. Ako gledamo posljednje poteze vlade na odlasku i reakcije opozicije na njih uopće nije jasno zašto sve parlamentarne stranke ne bi zajedno bile u velikoj koaliciji. Jer sve što je opozicija mogla smisliti protiv vlade proteklih pola godine ticalo se toga tko je od vladajućih imao kakav debilniji ispad u kojem je pokušavao loše glumiti velikog fašista i zajebanog ekstremnog lika. A istodobno su svi zajedno bespogovorno provodili i zagovarali neoliberalne politike koje je ionako diktirala EU, bili oni europejci ili “ustaše”. Trajna ostavština ove vlade neće biti naci-šminkeraj malog Hasana ili njegovo oduzimanje para liberalima i preusmjeravanje para svojim prijateljima, nego npr. prodaja Končara koja tu jednu od rijetkih uspješnih firmi šalje na put propasti s trajnim posljedicama prvo za radnike, a onda i za sve ostale. A to je jedina odluka vlade kojoj je otvorenu podršku dao vođa opozicije i koja nije izazvala nikakve “kontroverze u javnosti”.
★
SVE GORA EUROPA
Kad je prije tri godine Hrvatska trebala glasati o ulasku u Europsku uniju, naši konzervativni i liberalni političari su zajedno objašnjavali kako će nam u Europi sigurno biti puno bolje, jer ni jedna zemlja koja je ušla kasnije nije htjela izaći. Kasnije je ispostavilo da je to bila samo mala laž u moru gluposti koje su nam tih dana podvaljivali. Skoro da nema zemlje u kojoj danas većini nije jasno da se iz godine u godinu živi sve gore i da su upravo Europska unija i njezini birokrati glavni provoditelji “mjera štednje” koje uništavaju perspektivu radničke klase i drugih slojeva. Suprotno lažima ulickanih političkih švercera, EU nikad nije bila “projekt mira” u Europi. Ona je uvijek bila projekt Hladnog rata, projekt interesa kapitala i projekt borbe protiv radničke klase. Kada su stanovnici Britanije nedavno izglasali izlazak iz EU, to je bio dokaz nezadovoljstva Europom, ali nezadovoljstva koje je ponovno preusmjereno protiv radničke klase kroz porast rasizma. Sve jačim “ujedinjavanjem” Europe rastu i nejednakosti između zemalja: najveći profiter je njemački kapital koji se najviše okoristio ekspanzijom na istok, uništavanjem proizvodnje tranzicijskih zemalja i preuzimanjem njihovih tržišta. Vlade drugih zemalja, kao što je Britanija, pokušale su konkurirati njemačkom kapitalu napadima na vlastitu radničku klasu, smanjivanjem troškova rada, povećanjem subvencija za kapital i uništavanjem socijalne zaštite. Ali te svoje politike nikada nisu prikazivale kao pomoć svom kapitalu, nego kao posljedicu imigracije, svjesno i agresivno jačajući rasizam. Današnje jačanje ekstremne desnice u Europi je direktna posljedica politika vladajuće klase da ojačaju svoju vlast i svoj kapital jačanjem rasizma. Za dio britanske buržoazije, obećanje da će izbaciti strance iz zemlje i istodobno nekim čudom vratiti Britaniju među vodeće svjetske zemlje vraćanjem bivšeg carstva bilo je glavno sredstvo jačanja vlastite pozicije. Umjesto toga, mogli bi zemlju koja je još uvijek kolonijalna sila (barem u Irskoj i dijelovima Afrike) pretvoriti u provincijalnu zemlju bez stvarnog utjecaja. I to je dobro. Raspad “Ujedinjenog Kraljevstva” koji je EU sprječavala sada bi se konačno mogao dogoditi. Ali to neće značiti da će Europa biti bolja. Dapače, Njemačka već sad najavljuje učvršćivanje svoje kontrole nad drugim zemljama kroz “jačanje integracije” i prisilno uvođenje eura. Mogući nestanak nekada najvećeg kolonijalnog carstva u svijetu (britanskog), koje je vladalo trećinom svijeta, sada najavljuje nastanak novog “carstva” u drugačijim uvjetima (EU), koje kao i ranije služi samo interesima kapitala. Naša zadaća ostaje kao i ranije – borba za demokraciju i socijalizam, za oslobođenje radničke klase od imperijalizma.
★
“MORALNA” UMJESTO SOCIJALNE POLITIKE
Čak i oni ljudi u Hrvatskoj koji još uvijek izlaze na izbore zapravo mrze političke stranke. Nakon svih katastrofa koje smo doživjeli zadnjih trideset godina i svih napada na standard radnika i uništavanja zemlje, teško ih je ne mrziti. Skoro svi su razočarani sa sistemom iz kojeg ne vide izlaz. Oni “birači” čije radno mjesto nije vezano uz neku od stranaka, a koji još imaju malograđanske iluzije o tome da živimo u demokraciji, obično traže “nova lica” i “treće opcije”. Skoro ni jedna od tih trećih opcija ne preživi izbore i raspadnu se kada se pokaže da su njihova obećanja ponavljanje istog u novom ruhu. Aktualna hit-stranka je Most, koja je popularnost stekla obećanjima promjena, za koje nikad nije bilo jasno što bi trebale značiti, a danas je održava samo obećanjem da nije ni HDZ ni SDP. Ali u svojim konkretnim politikama, Most nudi identičan program kao i te dvije stranke: provođenje zahtjeva Europske komisije, pomaganje kapitalu, napadi na radničku klasu. U programu tu nema nikakve razlike, a sve ostalo je samo šminka. Jedni su “crveni”, drugi su “plavi”, a Most je kao između i tobože drugačiji zato što još nije ništa opljačkao. Oni znači ne nude socijalnu alternativu, nego samo obećaju da će biti “moralniji” u provođenju istih neoliberalnih politika. Zato je zanimljivo da su i prije nego su se uopće uspjeli ustabiliti kao stranka već počeli s aferama. Njihova afera je u usporedbi s onima HDZ-a ostala u sjeni, iako zapravo dobro pokazuje dosege “moralnih alternativa”. Pokazalo se da je Mostov “marketinški stručnjak” Thomas Bauer, bivši navijač i sada lobist krupnog kapitala, stranim kompanijama prodavao pravo na “privilegirane susrete” s Mostovim ministrima. To znači da je Most, koji bi trebao služiti ljudima koji žive u ovoj zemlji, zapravo primao mito da pogoduje stranim kompanijama. Da stvar bude luđa, oni su objašnjavali da to uopće nije problem jer u njihovom programu zapravo i piše da će napravit sve da pomognu “investitorima”. Ova mala afera sigurno je samo uvod u sranja koja će nam priuštiti u budućnosti, ali to neće ništa promijeniti sve dok se ne shvati da se ne radi samo o tome da su političari pokvareni (iako jesu i to), nego o tome da svi oni rade u interesu kapitala, a to uvijek znači i protiv interesa većine.
★
TERORISTI, EKSTREMISTI, HULIGANI
Možda ni jedan događaj u posljednjih 15 godina nije toliko raspizdio hrvatskog malograđanina kao to što je na tamo nekom Euru u Francuskoj netko bacio baklju na teren. U zemlji u kojoj je vrhunac mudrosti na vlast dovesti malog činovnika multinacionalke iz Kanade koji ne priča hrvatski, a u Sabor i Vladu staviti debile koji negiraju Holokaust, najveća je “sramota” odjednom to što će svijet vidjeti da su na nogometnoj utakmici neki ljudi napravili ono što inače rade navijači na nogometnim utakmicama. Stvar nije stala na tome. U zemlji u kojoj je sva industrija, koja je građena punih 45 godina, preko noći namjerno uništena da bi se obogatila šačica govnara, najbrutalniji napad na zemlju je – bacanje nekakve baklje. I onda su se ti isti govnari, njihovi mediji, njihovi prijatelji i njihovi nesvjesni podržavatelji našli da govore o “napadu na Hrvatsku”, “terorizmu” i tko zna čemu sve ne. Među njima je prednjačila Kolinda koja visi iz dupeta jednom od najvećih krimosa u zemlji, Zdravku Mamiću, da bi branila zemlju od izmišljenog “napada” i tako svoju pljačku i pljačku koju rade njezini prijatelji izjednačila s Hrvatskom. Ali sve to su odlučili zanemariti oni koji su pred LCD-ima u kockastim dresovima pili pivo i plakali zbog baklji kao što su trebali plakati zbog prodaje Končara. Ako su i takvi ljudi odlučili držati leđa mafiji na vlasti i njihovoj zloupotrebi policije koja sada progoni neke navijače kao teroriste treba se pitati što će biti kada se netko doista pobuni zbog nekog pametnog razloga, koji nije nogomet. U ovakvoj zemlji, sto puta je veća “sramota” ne buniti se protiv svega što nam rade i serviraju, nego nekakve nebitne baklje. A najveća su sramota oni koji su spremni u lažima i represiji podržavati uništavače ove zemlje zato što im je netko pokvario gledanje utakmice.