Kızıldere: rodno mjesto revolucije u Turskoj i Kurdistanu

Kako je malo tursko selo promijenilo povijest

kizildere

U većini zemalja, pojava revolucionarnog pokreta vezana je uz krajeve svjetskih ratova. Nakon Prvog svjetskog rata su na krilima Oktobra nastale komunističke partije u većini zemalja Europe te su pokrenute brojne iako kratkotrajne revolucije poput one u Mađarskoj ili Njemačkoj. Nakon Drugog svjetskog rata, na krilima ključne uloge koju su komunisti odigrali u razbijanju fašizma, puno uspješnije revolucije razvile su se u zemljama koje su se borile za oslobođenje od kolonijalizma (Kuba, Vijetnam itd.). U Turskoj su stvari bile drugačije. Tamošnju Partiju likvidirali su kemalisti (turski nacionalisti) ubrzo nakon osnivanja, a kada je 1945. Turska postala važan partner NATO-a, sustavno je gušen svaki oblik socijalističkog otpora.

Deniz Gezmiş
Deniz Gezmiş

Zato se ozbiljan revolucionaran pokret u toj zemlji pojavio tek kasnih šezdesetih, kada su revolucionarna kretanja ponovo ojačala i u drugim zemljama. Ključna organizacija pritom je bila Revolucionarna omladina (DEV-GENÇ) koja je okupljala studente i mlade radnike na platformi suprotstavljanja sve većem klasnom raslojavanju (oligarhiji), autoritarnosti turske države (fašizmu) i američkoj vojnoj prisutnosti u Turskoj (imperijalizmu). Organizirali su niz borbi koje su uključivale blokade fakulteta, štrajkove u tvornicama, masovne prosvjede i druge ulične akcije. Na pojavu ovog pokreta država je odgovorila represijom i organiziranjem fašističkih bandi usko povezanih s policijom koje su fizički napadale revolucionare.

Oružana borba

No sve to nije bilo dovoljno da se pokret zaustavi. Zato je 1971. godine vojska organizirala državni udar i zabranila sve organizacije nakon čega je preko četiristo članova DEV-GENÇ-a zatvoreno. Još ranije, kako bi izbjegao državnu represiju, dio revolucionara se organizirao u ilegalne grupe. Jedna od njih bila je Narodnooslobodilačka vojska Turske (THKO) pod vodstvom Deniza Gezmişa koja je organizirala otmicu četvorice američkih vojnika u znak protesta protiv politike NATO-a. Nažalost, grupu je razotkrio policijski doušnik, nakon čega je Deniz zajedno s drugovima uhićen. Njihovo suđenje međutim nije bilo trijumf za režim, jer su Deniz i drugovi iz sudnice razotkrivali zločine turske države i postali heroji obespravljenih.

Mahir Çayan
Mahir Çayan

Upravo zbog toga, režim ih je osudio na smrt. No prije izvršenja “kazne”, članovi drugarske grupe nazvane Narodnooslobodilačka partija-fronta Turske (THKP-C), koja je bila organizirana kao slična političko-vojna organizacija (i partija i fronta), pokušala je izvesti akciju koja je trebala dovesti do oslobođenja Deniza i ostalih. Tu drugu grupu je vodio Mahir Çayan, koji je ranije uhićen zbog revolucionarnih aktivnosti, ali je uspio pobjeći iz zatvora. Njegova grupa otela je tri nova suradnika NATO-a, ali ju je vojska uspjela okružiti u selu Kızıldere 30. ožujka 1972. godine u kojem su revolucionari i poginuli odbijajući se predati i boreći se do posljednjeg metka. Njihovi drugovi u zatvoru smaknuti su ubrzo nakon toga.

Trajno nasljeđe

No ni to nije zaustavilo borbu protiv diktature. U isto vrijeme kada su se dogodila ubojstva članova ostalih grupa osnovana je nova: Oslobodilačka vojska radnika i seljaka (TİKKO) pod vodstvom İbrahima Kaypakkaye. Ta je grupa sudjelovala u borbama seljaka i oružanom otporu režimu te osvetila pale drugove likvidacijom policijskog doušnika koje je pomogao u razotkrivanju drugih revolucionarnih grupa. Međutim, uslijed sve jače represije, i İbrahim je uhvaćen u siječnju 1973. godine, mučen u vojnoj bazi bez suđenje puna tri i pol mjeseca, nakon čega je i ubijen bez da je odao ikakve informacije. Ovi revolucionari najpoznatiji su po svojoj mučeničkoj smrti, no to nipošto nije bio njihov jedini doprinos revoluciji.

İbrahim Kaypakkaya
İbrahim Kaypakkaya

Iako izrazito mladi – Deniz je ubijen sa 25, Mahir sa 26, a İbrahim sa svega 24 godine – ova su tri revolucionara ostavila trajno nasljeđe za razvoj jednog od ključnih revolucionarnih pokreta današnjice. Osim organizatora, bili su i teoretičari koji su u tursku politiku uveli ideju nužnog fizičkog otpora vojnoj diktaturi i njezinim inicijatorima iz NATO-a koji taj režim i danas održavaju zbog potrebe za stabilnim saveznikom na Bliskom istoku. Jednako važno, postavili su temelje idejama služenja narodu u praksi, odnosno izgradnji revolucionarnih struktura koje će olakšavati život potlačenima i omogućiti izgradnju demokratskih odnosa među ljudima i prije revolucije te tako stvoriti bazu za socijalističku preobrazbu.

Jedinstvo i borba

Treće nasljeđe revolucionara iz ranih sedamdesetih je ideja da je za revoluciju nužna emancipacija i međusobna solidarnost različitih grupa potlačenih, žena te brojnih vjerskih, kulturnih i etničkih skupina, Kurda, alevija i drugih. Te ideje utjecale su na formiranje jedne puno trajnije organizacije koja se prilikom osnivanja sastojala od 16 studenata u Ankari, a danas je poznata kao Radnička stranka Kurdistana (PKK). Da bismo razumjeli koliko je ta organizacija sada značajna možda je najbolje postaviti pitanje kako bi izgledao rat na Bliskom istoku u kojem trenutno na razne načine sudjeluje većina zemalja svijeta da nema nekoliko desetaka tisuća boraca i borkinja PKK-a te njihovih sirijskih sestrinskih organizacija koje stoje na prvoj crti bojišnice protiv barbarizma ISIL-a.

TAI
Međunarodni borci i borkinje

Spirala imperijalističkih intervencija, zapadne islamofobije i rasizma s jedne, te koljačkog nasilja vehabijskih bandi s druge, prijeti da već nepravedni svijet u kojem živimo pretvori u klaonicu bez kraja i smisla. Kurdski je pokret taj koji i Zapadu i Bliskom istoku trenutno daje ne samo alternativu međuvjerskom klanju, nego i nadu u mogućnost humanijeg svijeta, demokracije i socijalizma. Današnju 44. godišnjicu junačke pogibije revolucionara u Kızıldereu revolucionarni pokret u Turskoj dočekuje možda spremniji nego ikad: uoči očekivane  proljetne eskalacije rata turskog režima protiv naroda Turske i Kurdistana, proglašeno je jedinstvo revolucionarnog pokreta u tim zemljama.

Novi savez zove se Ujedinjeni narodni revolucionarni pokret (HDBH) i uz PKK uključuje brojne manje i veće revolucionarne organizacije od kojih se sve pozivaju na nasljeđe generacije Deniza, Mahira i İbrahima, a koje se od ranije zajedno bore u Siriji protiv vehabijskih džihadističkih grupa. Koliko će to jedinstvo i ta borba potaknuti nove ostaje na svima koji bi iz njih trebali učiti. Plamen revolucije već odavno gori, treba ga samo pronijeti dalje.