Prilikom izglasavanja vlade, osim sada već smijenjenog ministra branitelja, najviše je komentara izazvao novi ministar Zlatko Hasanbegović kojeg su kritičari prozvali jer “negira antifašizam kao vrijednost” i “osporava da je antifašizam u Ustavu”. To je bio povod da SDP i dio udruga krene u napad, slično kao što radi HDZ sa svojim satelitima u situaciji gubitka vlasti.
Paradoksalno, za razliku od stavova onih koji se vole nazivati “antifašistima”, ministrovi stavovi kako antifašizam nije nikakva “vrijednost” ni “ustavna kategorija” su zapravo točni. Antifašizam je samo posebna strategija komunističkog pokreta za dolazak na vlast. Baš kao što je fašizam samo posebna strategija vladajućih klasa protiv dolaska komunista na vlast. Ministar je sasvim u pravu kada upozorava kako ne postoji nikakav apstraktni filozofski antifašizam, postoji samo konkretni povijesni antifašizam koji je bio – komunistički. Hasanbegović je samo zaboravio dodati i kako ne postoji nikakav apstraktni filozofski antikomunizam, već samo onaj konkretni povijesni koji je bio – fašizam.
“Ustaše” i “partizani” 2015.
Najbolji dokaz toga da nema antifašizma bez komunista je i činjenica da se zemlje tzv. parlamentarne demokracije u vrijeme dolaska fašizma na vlast i za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu nazivale antifašističkim, već u najboljem slučaju “antihitelrovskim”. Dapače, te su se zemlje prije svega protivile komunizmu, zbog čega je npr. Winston Churchill u više navrata otvoreno hvalio Mussolinija i žalio što njegove metode ne može koristiti npr. protiv velških rudara. Kapitalizmu je fašizam uvijek služio kao obrana od komunizma. Isto tako nije nikakva slučajnost da je komunistički pokret, u Hrvatskoj i drugdje, jedini stvarao ideološku platformu za borbu protiv fašizma, dok su se “građanski političari” požurili sakriti pod njegove skute, barem dok su još uvijek očekivali njegovu pobjedu. U tom smislu, “antifašizam” je kao politički pojam nastao u političkoj kuhinji Kominterne i bez te kuhinje nikada ne bi postojao snažni pokret koji se fizički i ideološki suprotstavio fašizmu.
Falsificiranje antifašizma i njegovo ahistorijsko tumačenje dovelo je do bizarnosti da je danas u Hrvatskoj normalno da se liberali i buržuji u javnosti nazivaju antifašistima. Tako liberalne stranke, pojedinci i udruge pod krinkom “antifašizma” zagovaraju njegov antipod – diktaturu kapitala. Pokušaj pomirenja nepomirljivog, odnosno antifašizma s Europskom unijom, NATO-om i privatizacijskim procesima vrhunac je licemjerja. Isto kao što je bizarno “domoljublje” minist(a)ra u vladi na čijem je čelu predstavnik strane kompanije odgovorne za uništavanje Plive, a čiju politiku određuju bankari po austrijskim skijalištima.
Diktatura kapitala
U zemlji polu-kolonijalne zavisnosti kao što je Hrvatska, parlamentarnu podjelu na tzv. ljevicu i desnicu može održati samo odnos prema povijesti jer svi oni igraju ulogu posrednika stranog kapitala u eksploataciji vlastite zemlje. Tako ministrov pokušaj rehabilitacije NDH ima za cilj legitimirati aktualnu vlast kao “desnu”, baš kao što se i oni koji sebe nazivaju “ljevicom” legitimiraju braneći partizane nakon što su ih “pretvorili” u nekakve europske liberale. Poanta je ista: opravdati isti politički program koji se sastoji od razvlaštenja radničke klase i uspostave diktature kapitala. Svi se oni bave prozivanjem političara i vlastodržaca od prije 75 godina, ne zato da nas “suoče s prošlošću”, nego zato da nam stvore babaroge iz prošlosti kako bi nas uvjerili da ovaj užas koji nam svakodnevno stvaraju nije tako strašan.
S novim ministrom ne dolazi nikakva tajna “puzajuća fašizacija”, nego sasvim javni nastavak liberalnih politika “štednje” koju je i Hasanbegović otvoreno najavio. Istih onih koje se već desetljećima provode nad radnicima, a na koje ti takozvani “domoljubi” i takozvani “antifašisti” šute sve dok ne diraju njihov džep. To je ona ista politika privatizacija, razvlaštenja, “discipliniranja” i osiromašenja radničke klase radi “konkurentnosti” i pogodovanja kapitalu kakvu su provodile vlade od SKH osamdesetih do koalicije TEVA-HDZ-MOST-Bandić 2015. godine, samo s različitim “povijesnim” opravdanjima.
Zato im mi proglašavamo svima jednako neprijateljstvo i obećavamo jednaku borbu protiv njihovih antiradničkih politika.