Category: Radničke vijesti

Neoliberalna mantra o tome kako je privatnik “najbolji gazda” na primjeru Ine u potpunosti je “potvrđena”. Kao i svakom privatniku, i MOL-u je jedino bitno postići što veći profit u što kraćem roku. Kako se to najčešće postiže na štetu radnika, ni Ina nije izuzetak. Otkazi, smanjenje radničkih prava i plaća nisu zaobišle ni Inine radnike tako da je privatnik i ovdje ispunio svoju svrhu i bio “najbolji gazda” – no najbolji prvenstveno za svoj džep. Najnovija mjera MOL-a je izdvajanje svih benzinskih postaja u zaseban Maloprodajni servis d.o.o. Svih 2700 radnika dobit će smanjenje plaće za cca 2000 kuna, a oni koji na to ne pristanu proglašeni su tehnološkim viškom od 1. veljače 2016. godine. Continue reading Nacionalizacija Ine nema alternative

Nakon neslavne propasti prve privatne pošte u Hrvatskoj, CityExpressa, kompanije koja se istaknula po ekstremnoj eksploataciji radnika i naposljetku bezobzirnom neisplaćivanju plaća, polagano uništavanje državne firme Hrvatska pošta d.d. i dalje se nastavlja. Continue reading Zemlja bez pošte, radnici bez plaće

Nakon dva mjeseca svakodnevnog jednosatnog štrajka završenog krajem 2014., kojim su se radnici Imunološkog izborili za zaostale plaće, počeo je drugi dio borbe za spas Zavoda kao javne institucije. Kad je vlada početkom godine raspisala drugi natječaj za prodaju dionica to se činilo kao nemogući zadatak. Zanimanje su odavno pokazali privatnici od kojih je najzvučnije ime bilo ono Luke Rajića, a Vlada nije odustajala od privatizacije. Vlada je uvjetovala potencijalne ulagače da naprave ono što je država izbjegavala u posljednjih 20 godina, a to je izgradnja nove tvornice koja će omogućiti dobivanje trajnih proizvodnih dozvola. Kako se približavao kraj natječaja, tako se pojačavao pritisak radnika i sindikata koji su sve odlučnije istupali sa zahtjevom da Imunološki ostane u državnom vlasništvu. Continue reading Borba radnika za spas Imunološkog zavoda (II. dio)

Reindustrijalizacija je jedno od najdražih obećanja svakog političara prije svakih izbora. Praktički nema niti jedne stranke koja se ne kune u obnavljanje proizvodnih kapaciteta i smanjenje uvoza. Naravno, stvarnost je potpuno drugačija. Niti jedna vlast ne služi narodu, a diktatura kapitala uništava svako poduzeće koje tobože nije u stanju poslovati u “tržišnim uvjetima”. Gredelj je samo jedno u nizu uništenih poduzeća, i gorki primjer deindustrijalizacije.

Propast Gredelja počinje još 2000-tih godina. Kolika je bila razina kriminala na menadžerskim pozicijama pokazuje afera 2007. godine kada je predsjednik Uprave TŽV Gredelj Antun Fabek optužen da je pronevjerio 3,5 milijuna dolara koji nikada nisu vraćeni poduzeću. Sustavno uništavanje nastavilo se promjenom svake Uprave, a kamen temeljac likvidaciji poduzeća postavila je sadašnja vlast proglasivši stečaj firme 2012. godine. Unatoč brojnim prosvjedima radnika, zbog duga od nekoliko stotina milijuna kuna nad Gredeljem je otvoren stečajni postupak. Za stečajnog upravitelja postavljen je Pero Hrkać koji je poznat kao bivši stečajni upravitelj Glumine banke prilikom čega si je kroz razne bonuse i dodatke isplatio skoro 2 milijuna bruto kuna. Radnici su se odmah organizirali i osnovali krizne skupine te fizički blokirali pristup tvornici Hrkaću. Organizirali su i niz prosvjeda na kojima su ukazivali da se sprema uništenje firme. Situacija je dobila i tragične posljedice kada se jedan radnik nakon prosvjeda ubio. No, ucjenama, prijetnjama otkazima i fizičkim napadima otpor radnika je privremeno slomljen, a prvi Hrkaćev potez bilo je otpuštanje polovice radnika. Druga polovica, odnosno njih 700, dobili su jednomjesečne ugovore koji se svaki mjesec po potrebi produžuju. Plaće su prepolovljene tako da neki radnici moraju raditi za minimalac.

Uništenje Gredelja trajalo je godinama, a stečaj je bio samo posljedica. Ipak, stečaj se svakako mogao izbjeći jer za vrijeme predstečajnog postupka, na dan 10. travnja 2012., ukupne obveze poduzeća prema dobavljačima te inozemnim i domaćim kupcima iznosile su oko 160 milijuna kuna, dok su ukupna potraživanja iznosila malo preko 100 milijuna kuna. To bi značilo da je realni gubitak tvrtke u godini prije stečaja i prvom kvartalu 2012. iznosio oko 55 milijuna kuna. U bilanci stoji i da Gredelj kroz rezerviranu i nefakturiranu proizvodnju ima potencijala za dodatnih 65 milijuna kuna, a posjeduju i vrijedne nekretnine koje se ne koriste i koje se moglo prodati i vratiti veći dio duga. Postavlja se pitanje zašto je onda Gredelj uništen? Vrijednost poduzeća svakim danom sve više pada, a kako su se odbijali i neki unosni poslovi radnici su sumnjali da se namjerno snižava vrijednost poduzeća kako bi se nekome dalo u bescjenje. Dok su neki poslovi namjerno odbijani, za neke ih je blokirao i Končar, točnije jedini privatizirani dio Končara, njemački Siemens koji svim silama želi osigurati monopolsku poziciju. Gredelj je nekada imao tri proizvodna pogona, a dobar dio predstečajnog razdoblja morao je preživljavati od sitnih popravaka jer se nisu mogli prijavljivati na veće natječaje niti su mogli dobiti bankovne garancije za ulaganje u modernizaciju pogona. Osim što je preostali dio radnika radio praktički za minimalac, uprava tvrtke prisilila ih je da im oproste veći dio dugovanja. Radnici su na to bili primorani, a obavijest su dobili pismom u kojem je stajalo da će njihova potraživanja preuzeti jedno odvjetničko društvo, a zauzvrat će dobiti samo 50 posto cjelokupnog iznosa potraživanja, i to bez mogućnosti pregovaranja.

Krajem prošle godine još 235 zaposlenika dobilo je otkaz tako da danas u Gredelju radi samo trećina nekadašnjeg broja zaposlenih, tek 496 radnika. A i njima je budućnost neizvjesna. Radnici trebaju konstantno vršiti pritisak na upravu jer se za reindustrijalizaciju najprije svoje firme, a onda i svih ostalih, moramo pobrinuti sami mi, radnici!

Ovih dana dio radnica uništenog tekstilnog diva Kamensko podsjetio je javnost da je prošlo 5 godina od njihove velike borbe. Radnicama je vlasnik tada dugovao čak 5 plaća i naknade za prijevoz dok doprinosi nisu bili uplaćivani dvije godine zbog čega se dio radnica odlučio za štrajk glađu ispred tvornice. Tim potezom, kojim su ugrozile svoje zdravlje, uspjele su privući ogroman interes medija i javnosti. Continue reading Pet godina od velikog štrajka u Kamenskom

Početkom kolovoza pojavile su se prve naznake da je Vlada promijenila svoju politiku prema Imunološkom zavodu za 180 stupnjeva. Već godinama Vlada svim silama pokušava tu instituciju koja je sastavni i neizostavni dio zdravstva privatizirati i prodati privatnom vlasniku koji će njome upravljati kao običnom profitnom firmom, kao da njezino poslovanje nema presudan utjecaj na zdravlje stanovništva. Continue reading Imunološki za sada obranjen, ali problemi nisu nestali

Današnja tvrtka Metaling nastala je razbijanjem Sisačke željezare. Od oko 20-ak firmi koje su nastale uništavanjem sisačkog giganta jedini pogon koji je preostao onaj je Metalinga. Osnovan je šezdesetih godina prošlog stoljeća, a primarna djelatnost tvrtke je proizvodnja i montaža čeličnih konstrukcija raznih vrsta, oblika i dimenzija.

Devedesetih firma preživljava isključivo velikim naporom radnica i radnika jer su kapaciteti bili višestruko smanjeni zbog rata, te reputaciji i znanju stvorenom u socijalizmu zahvaljujući brojnim ostvarenim projektima, kao što je krovište Poljuda, Cibonine dvorane itd. Iako se broj zaposlenih (kojih je na početku privatizacije bilo preko 200) smanjuje, firma sve do izbijanje ekonomske krize 2008. polovicu svojih prihoda ostvaruje u izvozu na zapadnoeuropsko tržište i regiju. Continue reading Metaling – još jedan sisački pogon pred gašenjem

Prehrambena industrija je jedna od rijetkih proizvodnih grana u Hrvatskoj za koju se može reći da se još drži na nogama. Manja potreba za zahtjevnim ulaganjima i relativno sigurno tržište omogućili su da ova industrija za razliku od mnogih drugih preživi dio tranzicijskih problema i napada. A napada je bilo: od buržujskih stranaka koje su svoje izborne kampanje financirale pljačkom firmi, do domaćih tajkuna i stranih korporacija koji su firme uništavali zbog brze zarade ili eliminacije konkurencije. Ono što je preživjelo sada se nalazi pred novim izazovima. Neravnopravna trgovina u sklopu imperijalističke EU pomaže najvećim kompanijama sa Zapada da svojim subvencioniranim i jeftinim izvozom potpuno unište proizvodnju hrane u siromašnijim zemljama. Sve to znači da su i u ovom sektoru još velike borbe pred radnicima. Continue reading Časopis “Radničke vijesti” o prehrambenoj industriji

Kao jedan od najvećih proizvođača alkoholnih pića, Badel je oduvijek bio meta svakoj vlasti kojoj je tvornica služila kao bankomat za izvlačenje novca, financiranje skupih predizbornih kampanja i potplaćivanje moćnika, ali i meta krupnog kapitala koji je u Badelu vidio potencijalnu zlatnu koku (ponovno za izvlačenje novca) zbog svojih proizvoda s izvoznim potencijalnom. Continue reading Kako su opijeni kapitalizmom uništili Badel

Ekonomska praksa u svim postsocijalističkim zemljama je vrlo slična: privatizacijska pljačka bila je modus operandi, a sve se pravdalo floskulama o slobodnom tržištu i često medijski romantiziranoj priči o sposobnim vlasnicima koji puno bolje upravljaju imovinom od države. Privatizacijska pljačka dakako nije samo standardni obrazac u tranzicijskim zemljama. Continue reading Pivska industrija: “zlatna koka” predana privatnicima

Kraš je najveća hrvatska tvrtka koja se bavi proizvodnjom i prodajom slastičarskih proizvoda, a također je i jedna od najvećih u jugoistočnoj Europi, s proizvodnim pogonima i u istočnoj Europi, te Slovačkoj i Češkoj. Kraševo postojanje veže se uz tvornicu Union osnovanu 1911. godine. Nakon nacionalizacije 1945. godine tvornica je drastično povećana i mijenja ime u “Kraš”, po heroju NOB-a Josipu Krašu koji je poginuo u borbi protiv Ustaša u Karlovcu. Danas je Kraš potpuno privatizirano društvo, ali ovdje je privatizacija tekla malo drugačije nego u drugim tvrtkama. Continue reading Kraš nije samo slatka priča

Poljoprivredna politika Hrvatske u osnovnim crtama ne razlikuje se previše od politike u bilo kojoj drugoj grani privrede. Uglavnom se svodi na pogodovanje stranom ali i domaćem privatnom kapitalu kroz razne subvencije i olakšice i to sve na uštrb seljaka koji imaju manje poljoprivredne posjede. Continue reading Poljoprivredna politika u interesu kapitala

Krajem prošle godine otvorena je istraga Državnog odvjetništva protiv Georga Gavrilovića zbog nezakonitog stjecanja vlasništva nad mesnom industrijom Gavrilović devedesetih godina. Prilikom privatizacije tvrtke koja je manjim dijelom nastala od bivšeg vlasništva njegove obitelji nezakonito je stekao najmanje dva milijuna njemačkih maraka, a počinjena šteta višestruko je veća. Continue reading Uništavanje Gavrilovića – ratno profiterstvo

Zahvaljujući pokvarenom i koruptivnom sustavu Dukat je danas simbol bogaćenja pojedinca uz velikodušnu potporu države. Luka Rajić tako je preko Dukata zaradio više od 2 milijarde kuna. Priča o njemu pomalo je filmska. Nakon odsluženog vojnog roka Rajić se zaposlio u Dukatu. Continue reading Dukat – od tajkunske privatizacije do multinacionalne eksploatacije

Imunološki zavod nije klasična proizvodna tvrtka, ona ima i humanu funkciju. Služi za proizvodnju cjepiva koja spašavaju živote i samo taj podatak trebao bi biti dovoljan da se Imunološki spasi od uništenja.

No, Imunološki je bitan zbog brojnih razloga. Osnovan je još krajem 19. stoljeća i već tada je cijepljenje bilo potpuno besplatno. 1930. godine se ukida uvoz cjepiva i antiseruma jer je zaključeno da je jeftinije proizvoditi cjepivo umjesto uvoziti ga iz stranih zemalja. Krvne pripravke proizvodimo oko 35 godina, i to prije Austrije, Mađarske, Češke, Grčke i mnogih drugih zemalja kojima smo godinama ustupali razne krvne preparate. Iako je danas samodostatnost u proizvodnji cjepiva u svijetu postala normalna činjenica, Hrvatska čini upravo suprotno, mi smo tu samostalnost izgubili i uništili. Continue reading O značaju Imunološkog

Kulminacija problema za Imunološki zavod “poklopila” se s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Sustavna nebriga i neulaganje, zajedno s namjerom vladajućih da se Imunološki privatizira, dovela je  profitabilnu firmu od iznimnog značaja za društvo pred propast. Zavod je još 1998. godine izgubio licencu Svjetske zdravstvene organizacije, te je time izgubio mogućnost plasmana na dobrom dijelu europskog tržišta. Restrukturiranjem iz 2012. isplanirano je da 115 osoba mora napusti Zavod čime bi broj zaposlenih sa 326 pao na 211 radnika. Iako sa svojim virusni sojevima mogu postati globalni svjetski proizvođač zbog čega su smetnja mnogih farmaceutskim divovim, iako je potražnja za krvnom plazmom takva da ju nazivaju tekućim zlatom, te iako su i dalje izvozili svoje proizvode u zemlje kao što su Meksiko, Rusija, Ukrajina, Indija, Čile, Filipini, Haiti, jugoistočna Europa itd. Imunološki je bilježio gubitke, radilo se restrukturiranje, smjenjivale su se uprave, nije se ulagalo, da bi sljedeći udarac bio gubitak proizvodnih dozvola. Continue reading Borba radnika za spas Imunološkog

Imunološki zavod još je jedna žrtva tranzicije. Ovo što se desetljećima stvaralo i razvijalo postalo je žrtvom privatnih i uvoznih interesa za koje su lobirali razni političari. Gotovo da i nije bilo političara u zdravstvu, ali i šire, koji nije povezan s nekom od afera oko Imunološkog. Posljednjih dvadesetak godina stalno se traži povoljan trenutak da se Imunološki privatizira, a vrijednost se sustavno umanjuje kako bi se pogodovalo privatnom kapitalu. Osim visoko profitabilne proizvodnje, Imunološki privlači pažnju i zbog svojih nekretnina u Rockefellerovoj i Gundulićevoj ulici u Zagrebu, te gospodarskog dobra u Brezju. U doba sveopće rasprodaje narodnog bogatstva i punjenja džepova pojedinaca, krenule su i nedaće za Imunološki. Continue reading Kako je propadao Imunološki zavod

Povijest Imunološkog zavoda seže do daleke 1893. godine. Najprije je bio Kraljevski zemaljski zavod za proizvodnju animalnog cjepiva protiv boginja, a 1961. nastaje Imunološki zavod kakvog ga danas znamo. Još 1894. cijepljenje je bilo potpuno besplatno. Tada je izračunato da je jeftinije proizvoditi cjepivo umjesto uvoza ili otkupljivanja cjepiva od raznih privatnih proizvođača. 1930. godine i službeno se ukida uvoz cjepiva i antiseruma i Imunološki zavod postaje jedna od najvažnijih zdravstvenih institucija u zemlji. Lokacija sjedišta Imunološkog zavoda kroz godine se mijenjala ali Gundulićeva ulica u Zagrebu pamti se kao početna točka i kamen zamašnjak u proizvodnji cjepiva. Vrijedi spomenuti kako se u početku radilo u teškim uvjetima Balkanskog i 1. svjetskog rata, no u monografijama se može čitati o brojnim inovacijama i načinima kako se pokušavalo osuvremeniti cjepivo unatoč za današnje vrijeme nemogućim uvjetima. Continue reading Zlatne godine Imunološkog zavoda

Pripremanje Imunološkog zavoda za prodaju odavno je počelo. Pitanje na koje ne znamo odgovor je hoće li ga se prepustiti domaćem ili stranom vlasniku. U interesu zajednice je pak sprječavanje tih planova i očuvanje Imunološkog u službi svih nas. Jadran Galenski laboratorij, PharmaS Nexus Private Equity, Visia Croatica, Bilthoven Biologicals B.V.U., firme koje su najspominjanije u mediji, ili pak netko treći uskoro bi mogao odlučivati o sudbini jedne od najpoznatijih zdravstvenih institucija u državi.

Jadran Galenski laboratorij, odnosno direktor poduzeća Ivo Usmiani još prošle godine iskazao je interes za Imunološki zavod. Usmiani slovi kao čovjek koji je čvrsto povezan s političkim elitama. Često ga se spominjalo kao jednog od ljudi Slavka Linića i glavnog favorita za preuzimanje Zavoda. Continue reading Radničke vijesti 11: tko se želi dočepati Imunološkog zavoda