Poljoprivredna politika Hrvatske u osnovnim crtama ne razlikuje se previše od politike u bilo kojoj drugoj grani privrede. Uglavnom se svodi na pogodovanje stranom ali i domaćem privatnom kapitalu kroz razne subvencije i olakšice i to sve na uštrb seljaka koji imaju manje poljoprivredne posjede.
Kako bi uopće postala članicom Europske unije Hrvatska je morala napustiti regionalnu zonu slobodne trgovine (CEFTA) gdje je ostvarivala pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu te se obvezala poštivati europsku poljoprivrednu praksu okrupnjivanja gospodarstava. Po uzoru na SAD gdje prosječno poljoprivredno gospodarstvo zauzima 180 hektara, Europska unija kroz subvencije i poticaje potiče okrupnjivanje i povećanje prosječnog gospodatstva sa sadašnjih 15 hektara po posjedu.
Time se direktno pogoduje velikim privatnim poljoprivrednim koncernima kojima niti jedno hrvatsko gospodarstvo ili poduzeće ne može konkurirati. Embargo na izvoz proizvoda u Rusiju dodatno otežava problem jer zemlje veliki proizvođači u EU, koji su do sad bili izvoznici u tu zemlju, moraju pronaći gdje plasirati proizvode po sniženim cijenama, što vjerojatno znači pojačan uvoz tih proizvoda u Hrvatsku što će dodatno uništiti domaću proizvodnju. Čak i velike domaće igrače poput Agrokora.
Okrupnjavanje pogoduje Agrokoru
Hrvatska također sudjeluje u procesu okrupnjivanja gospodarstava. Rezultat toga je zatvaranje tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG) koje u ovim tržišnim okolnostima naprosto nemaju što tražiti. Prema državnom zavodu za statistiku 2010. godine bilo je upisano 230.000 OPG-ova. Četiri godine kasnije, u listopadu 2014. bilo je upisano 186.000 OPG-ova, odnosno 44.000 manje. Svu bezobzirnost ove politike na vlastitoj koži osjetili su i građani male slavonske općine Lipovljani.
Na nedavno provedenom natječaju za dodjelu državnog poljoprivrednog zemljišta, niti jedan poljoprivredni proizvođač s područja općine Lipovljani nije dobio niti jedan hektar zemlje. Zemlja je dodijeljena većim poljoprivrednim poduzećima iz Daruvara koji je udaljen 70 kilometara te Orahovice udaljene 120 kilometara. S obzirom da se 60 posto stanovništa Lipovljana bavi poljoprivredom, možemo samo pretpostaviti kakve će katastrofalne posljedice od ovoga imati lokalno stanovništvo. A ovakvih primjera je sve više.
Osim zemljišta, država velike koncerne financira i raznim poticajima. I to uglavnom svake godine iste – one u koncernu Agrokora. Svake godine se poticaju povećavaju. U četiri godine mandata sadašnje Vlade na razne poticaje potrošeno je oko 23 milijarde kuna. Svake godine tvrtke iz koncerna Agrokor dobivaju oko 100 milijuna kuna državnih poticaja. Samo Belje d.d. 2013. godine primilo je 56.393.613 kuna državnih poticaja. Od pet tvrtki koje su dobile najviše poticaja, tri su u vlasništvu Ivice Todorića.
Hrvatska – prehrambeno zavisna zemlja
Osim što cijela poljoprivredna politika direktno pogoduje velikim koncernima poput Agrokora, Todorićeva firma se može služiti ucjenama i zaprijetiti da će preseliti proizvodnju u neku drugu zemlju ukoliko se smanje poticaju. Tako može legalno reketariti državu, a politika okrupnjavanja zemljišta i prepuštanja državne zemlje velikim igračima dodatno jača utjecaj koncerna poput Agrokora.
No ipak Todorić ne može protiv svojih većih pandana iz Europe. U zadnjih deset godina na uvoz mlijeka i mesa potrošeno je koliko i na gradnju autocesta! Često se busamo u prsa Slavonskim poljima i domaćom proizvodnjom, no podaci pokazuju da je proizvodnja sramotno slaba. U posljednjih desetak godina imamo ogroman prehrambeni deficit. I to skoro tri milijuna eura dnevno. Suočen sa ovom poljoprivrednom krizom, ministar Jakovina je reagirao tako da je carinu na uvoz poljoprivrednih proizvoda još više snizio na radost svojih europskih kolega. Raznim subvencijama i olakšicama na uvoz Europska unija nas ustvari čini ovisnima o uvozu hrane iz velikih poljoprivrednih zemalja.
U prvih 6 mjeseci od ulaska u Uniju iznos hrvatskog poljoprivrednog dohotka bio je 5,475 milijardi kuna što je u usporedbi s godinom prije pad od čak 12,7 posto, a u usporedbi s 2008. godinom pad iznosi čak 3 milijarde kuna. Uvoz hrane u državi koja ima potencijala hraniti bar četiri puta više stanovnika dosegnuo je više od 2,5 mlrd. američkih dolara godišnje. To znači da bismo bez toga uvoza doslovno gladovali! Ne samo da trenutno nismo u stanju sebe prehraniti, budućnost bi mogla biti još i gora. O tome govore i podaci o smanjenju količine obradivih poljoprivrednih površina – u 2013. godini obrađeno je 1,25 milijun hektara, dok je u 2010. obrađen 1,31 milijun.
Poticanje uvoza
Dobra slika cijele poljoprivrede je mljekarstvo. Ono je u protekloj godini zabilježilo pad od čak 17 posto. Proizvedeno je 503,8 milijuna kilograma mlijeka što je čak 100 milijuna manje u odnosu na 2012. Takva situacija dovela je do povećanja uvoza za čak četiri puta ili u brojkama to je povećanje od 200 milijuna dolara u odnosu na isto razdoblje 2012. godine. Velike mljekarske tvrtke ucjenjuju domaće proizvođače i ruše cijenu mlijeka uvozom jeftinijeg mliječnog praha koji je osjetno nekvalitetniji, no zato jeftiniji.
Zvuči paradoksalno da 50 posto mlijeka moramo uvoziti, pogotovo kada uzmemo u obzir da sva infrastruktura za proizvodnju već postoji. Unatoč svemu, seljaci zbog sramotno niske otkupne cijene mlijeka ne mogu pokriti ni osnovne troškove proizvodnje. A mljekarskom lobiju to i odgovara zato što im je jeftinije uvoziti prah iz Francuske nego otkupljivati mlijeko iz domaćih farmi i OPG-ova. Sve to dovelo je do rapidnog smanjenja zaposlenih u mljekarstvu. Danas se mljekarstvom bavi samo oko 10.000 OPG-ova, dok ih je prije 15 godina bilo 70.000.
Svi ovi podaci jasno govore da hrvatske poljoprivrede uskoro neće ni biti. Nevjerojatno, ali u zemlji koja ima sve preduvjete da proizvodi nekoliko puta više hrane nego što ima stanovnika, glavnina prehrambenih proizvoda mora se uvoziti. Sve to nije čudno kada se analizira državna politika i ovisnost o milodarima iz Europske unije koje europski birokrati dobrano naplate. I na kraju najveći profit ubiru veliki koncerni, a najdeblji kraj izvuku domaći poljoprivrednici koji sve brže nestaju.