Slučaj Imunološkog zavoda već je nekoliko godina predmet interesa cijele zemlje. Ta važna institucija bila bi tek još jedna tvrtka sustavno sakaćena radi jeftine prodaje kada ne bi zapravo bila riječ o važnom dijelu javnog zdravstva. Zavod je do sad preživio izdvajanje iz sustava zdravstva, nekoliko pokušaja privatizacija, gubitak licenca za vrijedne proizvode do kojeg je došlo neobjašnjivom nebrigom i stečajeve radi isisavanja novca iz Zavoda, a radnici otkaze, kašnjenje plaća, štrajkove i prosvjede. Sve to je iz mjeseca u mjesec pratila zabrinuta javnost, a naša je grupa nastojala biti s radnicima u štrajkovima na dnevnoj razini.
“IMZ ne smije propasti, IMZ se ne smije privatizirati” tada su svi govorili ispravno pretpostavljajući da bi privatizacija Zavoda dovela do propasti. Vlada je ipak bila odlučna da napravi baš to – nakon što je devedesetih ranija vlada izbacila IMZ iz sustava zdravstva i počela ga tretirati kao samo još jednu firmu, ova je otišla korak dalje i odustala od svake odgovornosti za Zavod i njegovu djelatnost donijevši odluku da ga definitivno i konačno privatizira. Iako su radnici cijelo vrijeme tvrdili da Zavod treba sačuvati od privatizacije, mnogi su prebrzo prihvatili tu potpuno neprikladnu ideju IMZ-a kao neke privatne firme koja kao da sa zdravstvom nema veze. Privatizacija je odjednom prestala biti sporna i počela je potraga za “spasiteljem”.
Privatizacijski “spasitelji”
Kao prvi “spasitelj” i potencijalni kupac pojavio se Grad Zagreb, ali je ideja propala nakon što je njegov šef završio u zatvoru. Njega je zamijenio novi kupac – inicijativa pod nazivom Visia Croatica – a koja se predstavila kao skup domoljubno nastrojenih poduzetnika koji bi svima omogućio da makar malom uplatom sudjeluju u privatizaciji ove institucije. Ta je inicijativa istovremeno iskorištavala svu opravdanu brigu ljudi za budućnost zdravstva u Hrvatskoj i rad svih drugih koji su pokušavali raširiti svijest o opasnostima privatizacije IMZ-a, iako s tim aktivnostima nije imala veze.
Unatoč tome, vrlo brzo se u medijima baš ta inicijativa počela poistovjećivati s nastojanjima za spas Imunološkog do te mjere da su se čak i nama – koji smo uvijek bili protiv privatizacija – ljudi počeli javljati da bi “kupili dionice”. Kako je moguće da se borba za spas IMZ-a pretvorila u borbu za “drugačiju” privatizaciju? Visia je za početak ponudila jednostavan recept – uplati 100kn za kupnju i sve će s Imunološkim biti u redu. Mnogima je to privlačnije od razbijanja glave oko komplicirane situacije vezane uz Zavod ili proučavanja što je to i što želi Visia Croatica.
Dvije vizije
Za početak malo tko, uključujući i ljude koji su uplatili, zapravo zna da ne postoji jedna, već dvije Visije Croatice i obje su zapravo registrirane firme. Njihovo funkcioniranje skriveno je iza kompliciranih naziva koji su većini ljudi nerazumljivi, a sami osnivači nikad se nisu potrudili objasniti o čemu se zapravo radi. Prva Visia Croatica, ona koja se češće predstavlja u javnosti, je tzv. “komanditno društvo”, a mi ćemo je radi jednostavnosti zvati “građani” jer od građana prikuplja novce. Druga Visia Croatica je “komplementator”, a njih ćemo ovom prilikom zvati “osnivači” jer se sami tako nazivaju.
Prva Visia već mjesecima skuplja novac za kupnju Imunološkog, pri čemu je najmanji ulog 100kn, a svima je, bez obzira na visinu uloga, tobože zajamčeno jednako pravo glasa. No ponudu za kupnju Imunološkog nije predalo to društvo, već druga Visia, ona koju čine “osnivači”. Zašto postoje dvije firme Visia Croatica i zašto je to samo po sebi problem? Problem je u odnosu između te dvije firme. Naime dok su novci kojima se IMZ namjerava kupiti novci “građana”, upravljanje samim Zavodom ako on bude privatiziran bit će u rukama “osnivača”. Znači iako svatko može uložiti u kupnju Imunološkog, njihov im ulog ne donosi gotovo nikakvu kontrolu nad Zavodom koji tobože kupuju.
Tko su upravljači?
Drugim riječima, osnivači skupljaju novac od građana da bi sami preuzeli upravljanje tom tvrtkom. Tko su osnivači? Popisani su u statutu ovog drugog poduzeća Visia Croatica, a uključuju i dvojicu propalih političara, neuspješnog predsjedničkog kandidata Ivana Rudu i Đuru Luburu, neuspješnog kandidata za europski parlament na listi Nacionalnog foruma, stranke koja je od Hrvatske htjela napraviti “europsku Floridu” za bogate njemačke penzionere. Treba reći kako osnivači pomalo nejasno govore kako oni zapravo ne žele sami time upravljati, već će u nekom trenutku, tko zna prema čijem nahođenju, u upravljanje uključiti “predstavnike vjerskih zajednica”, “braniteljskih udruga”, “struku”, “anonimne ulagače” itd…
Znači, da sumiramo, građani su već sad skupili preko dva milijuna kuna vlastitih sredstava za tvrtku koju ne kontroliraju, a Imunološkim će naposljetku upravljati propali političari, popovi i, kako su drugi prije nas upozorili, neki još nepoznati tajkuni. Dokumenti obaju Visia jasno pokazuju da “građani” koji sada skupljaju novce neće upravljati tvrtkom, već će prema izjavama “osnivača” samo moći sudjelovati u “najvažnijim odlukama”, odnosno odlučivati samo o eventualnom zatvaranju Zavoda.
Model za privatizacije?
Unatoč svemu tome, čini se da je velik dio javnosti zahvatila euforija oko ove privatizacije, kojoj se mi svaki dan čudimo. Dio problema je i to što se do sad gotovo nisu mogli čuti kritični komentari vezani uz ovu inicijativu, a tu je dio krivnje i na nama koji smo detaljno pratili situaciju, ali nismo dovoljno objašnjavali. Vrhunac zbunjenosti predstavljaju potpore Visiji koje predlažu ovaj model i za druge privatizacije. Druge privatizacije!? Zar bismo još nešto trebali staviti na bubanj da time upravljaju vjerske zajednice i nepoznati ulagači?
Prijedlog Visije Croatice stvarno predstavlja novi i originalni model privatizacije, ali prije svega zato što se sada i od građana očekuje da plaćaju privatizaciju vlastite imovine. Drugim riječima, građani od samih sebe svojim novcima kupuju svoju tvrtku da bi je prepustili neizabranim upravljačima! I to sve za “spas” Imunološkog za koji treba preko 100 milijuna kuna što su sredstva (priznaju čak i “osnivači”) koja se ne mogu prikupiti ovim modelom.
Poduzetnički duh umjesto politike
Mi naravno ne znamo koji su motivi “osnivača” ni da li iza svega toga stoje interesi nekih nepoznatih “ulagača”, ali znamo da tzv. Visia Croatica nije pošteno predstavljala svoj model. Njihova inicijativa zamućuje problem i nudi lažna rješenja po kojima već javnu tvrtku kupuje javnost da bi njome upravljana neka uprava koju čak ni formalno nisu izabrali. Taj model nije više, nego je manje demokratski od postojećeg stanja, a uz to je davao lažne nade i odvraćao zainteresirane od prave bitke – one protiv privatizacije IMZ-a.
Ovim modelom Visia Croatica zapravo ugrožava ono što tobože štiti, ali jednako važno – ona depolitizira borbu. Uništavanje Imunološkog nije pitanje ovog ili onog tehničkog modela upravljanja, nego posljedica svjesne politike ove vlade i drugih vlada prije nje koje su sa svojim privatizacijskim agendama sustavno sakatile sposobnost države da pruža osnovnu socijalnu zaštitu stanovništvu. Nakon što smo nekoliko desetljeća žrtve tih promašenih politika, sada bismo trebali pristati na ovaj neobični reket i sanirati posljedice tih politika tako da sami kupujemo nešto što je već naše?
Imunološki zavod je neizostavni dio javnog zdravstva koji ne postoji zbog profitnog motiva nego zdravlja stanovništva. Njega nećemo spasiti “poduzetničkim duhom” i kupnjom vlastite imovine, već socijalnom borbom da te politike promijenio, protiv svih privatizacija po svim modelima i za sustav u kojem će javno zdravlje uvijek biti ispred interesa privatnog profita.