Nađete li se na Cvjetnom trgu, Britanskom, ili na jednoj od brojnih zagrebačkih tržnica, prometnih križanja te raznim drugim lokacijama znajte da vas snimaju nadzorne kamere. I prate što radite. Naime prije nešto više od mjesec dana postavljeno je svih 225 kamera na 75 različitih lokacija u Zagrebu. Ali ovo legalno špijuniranje nije nikakva novost. U skoro svim većim gradovima u zadnje vrijeme to je postala praksa. Tako možemo čitati kako se i u Berlinu najavljuje povećanje broja kamera na javnim površinama. Najavljuje se postavljanje nadzornih kamera čak i u bazene za plivanje!
London je poseban slučaj, naziva ga se i svjetskim rekorderom po broju nadzornih kamera. Špekulira se kako je više nadzornih kamera nego Britanaca – čak 62 milijuna! Čak niti policija ne zna gdje točno su sve one postavljene. Jednog Britanca dnevno snimi čak oko 300 kamera. Cilj ovih kamera trebala bi biti sigurnost građana. No London time nije automatski postao i svjetski rekorder po stupnju sigurnosti. Stopa kriminala je tek neznatno smanjena nakon ove invazije kamera. Izazvan je samo kontraefekt jer su pod posebnim nadzorom većinom bili imigranti kojima se slala nedvosmislena poruka – pratimo vas! No praktički na dnevnoj bazi imamo vijesti gdje se razotkriva kako se ljudima prisluškuju i telefoni, te se prate njihovi ispisi poziva i poruka. Koliko daleko ide ova špijunaža možda najbolje pokazuje primjer SAD-a gdje vlasti diljem zemlje počinju u vozila javnog prijevoza ugrađivati uređaje za snimanje. Službeno se ovaj sustav naziva „alat za provođenje zakona“. Stvar je dosta jasna. Javni diskurz je svagdje isti. Kamere i ostali aparati represije se navodno postavljaju iz potrebe za većom sigurnosti. „Ukoliko niste kriminalac ne morate se bojati kamera i prislušnih uređaja“. To se ponavlja kao mantra, a statistički podaci pokazuju kako se kriminal nije smanjio, niti je bilo ikakvih vidljivih benefita od te legalne špijunaže. Naprotiv kontraefekti su bili puno veći. Kriminal je ostao na istima granama, a vlast je dobila dodatne ovlasti za nadzor svih sumnjivih radnji koje oni procjene da ugrožavaju sigurnost. Procjenjuje se kako se u Srbiji prisluškuje 400.000 ljudi i od toga samo 15.000 zakonito. Tamo postoje čak četiri službe koje imaju zakonsko pravo prisluškivati građane. Novinari su doznali kako je samo preko jednog mobilnog operatora bilo više od 270.000 pristupa službe sigurnosti tim tajnim podacima. Odnosno podacima koji bi trebali biti tajni, a očito nisu. Nedavno smo i mi imali aferu prisluškivanja gdje se čak i novinare pratilo i prisluškivao svaki njihov razgovor. SOA, hrvatska sigurnosno-obavještajna agencija koja ima dozvolu za prisluškivanje, zapošljava oko 1000 agenata. Osim zaposlenika SOA-e, za agenciju rade i brojni vanjski suradnici. I to nitko ne krije. Oni imaju ovlasti pratiti vas, sastavljaju vaš psihološki profil, i prate svaki vaš korak. Naša afera s prisluškivanjem je prošla bez nekih većih potresa jer se našla rupa u zakonu i sve je navodno legalno. Ovo “legalno” shvatite uvjetno jer nikakve rasprave oko ovoga a pogotovo oko postavljanja kamera u javnosti nije ni bilo, niti je bilo velikih sankcija za prijestupnike. Očito se samo po sebi podrazumijeva kako je prisluškivanje postala normalna stvar. Sredstvo da se postigne maksimalna sigurnost. Kojeg li paradoksa, sigurnost se postiže špijunirajući i nadgledajući svaki vaš korak. I to nije sporno niti raznim udrugama ili primjerice Ustavnom sudu što bi očito trebalo potvrđivati i zakonski legalitet ove cijele operacije. Odnosno u ovom slučaju bolje rečeno spregu vlasti i sudstva, odnosno sudstva koje je sredstvo koje osigurava legalitet za provođenje državne represije. Nadgledanje, prisluškivanje, sustavno povećavanje policijskih ovlasti, nadzor mail adresa, sve ovo sugerira kako se pretvaramo u policijsku državu. I to ne polagano. Državne institucije, vladine i nevladine organizacije vam neće pomoći, vrijeme je da se pokaže otpor sustavu u kojem smo svi neprestano izloženi nadgledanju.