Nedavne “eksplozije” u Zagrebu napravile su neznatnu materijalnu štetu, ali su na nesreću posredno ostavile puno dublji trag. Iako same eksplozije očito nisu predstavljale nikakav opasan teroristički incident, teroru smo ipak bili dnevno izloženi. U medijskoj panici koja je slijedila, interpretacije događaja, pa čak i osnovne informacije bile su ne samo tendenciozne nego i namjerno lažne. Tako su Zagrepčani navodno bili uvjereni kako je Zagreb postao sličan Iraku, a u noći druge eksplozije detonacije “su odjekivale zapadnim dijelom grada”, “specijalne jedinice su češljale teren”, a Zagreb je živio svojih “72 sata terora”. Svaka prometna nesreća i zaboravljena plastična vrećica na ulici postala je za dlaku izbjegnut teroristički masakr.
Ako slijedimo definiciju terorizma koju su sami mediji danima uporno ponavljali, kako je terorizam izazivanje straha stanovništva zbog ostvarenja nekih interesa, onda je očito da dvije eksplozije ne osobito jače od pirotehnike domaće izrade koja je u nedavnoj blagdanskoj atmosferi odjekivala pune češće od svaka dva dana i puno duže od 72 sata, ne samo da ne bi mogle izazvati paniku među stanovništvom, nego teško da bi bile i primijećene. Osim toga, navodni bombaš nije ostavio nikakvu poruku niti je objavio svoje ciljeve koje bi tobože htio ostvariti izazivanjem straha. Nasuprot tome, medijsko namjerno lažno crtanje Zagreba kao scenografije za neki holivudski film katastrofe, svakako jest izazivanje straha i to za vrlo konkretni interes – povećanje prodaje, dakle zarade. No, mediji su otišli i puno dalje od pokušaja uvjeravanja stanovništva da se svakim odlaskom u trgovinu izlažu potencijalnom terorističkom napadu. Osim zagovaranja čvrste ruke i policijske represije prema fantomskoj prijetnji terorizma, mediji su se počeli i sami ponašati kao represivni aparat prokazujući javnosti opasne teroriste. Glavni dokaz protiv osumnjičenih postali su njihovi Facebook profili, informacije o tome gdje su rođeni i jesu li ikad napisali da vole rizike. Svako nesuvislo “antisistemsko” brbljanje na Facebooku tako postaje dokaz ozbiljne terorističke prijetnje poretku koju treba srezati odlučnim mjerama. Tu su u pomoć priskočili brojni navodni “analitičari” i “stručnjaci za sigurnost”, redovito luđi od samoproglašenih YouTube-terorista, ali zadnjih dana najistaknutije zvijezde medijskog prostora. Tužna istina je da su navodni “teroristi” prije žrtve medijskog terora nego opasnost za poredak. Oni su nažalost sami povjerovali u medijske bajke o tome da je pirotehnika zadnjih dana doista išta promijenila ili poslala ikakvu poruku. Iako je ideja očajničkog otpora sistemu naišla na određene simpatije i razumijevanje opravdano ogorčenih ljudi, očito je kako su “bombaški napadi” i njihovi protagonisti postali marionete u medijskoj priči u kojoj je svaki pokušaj otpora – pa makar izražen i kao bezazlena najava – uzaludan. U društvu u kojem postojećoj politici ne vjeruje gotovo nitko, ali ne postoji ni prepoznata suvisla alternativa, medijske panike i paranoične policijske represije uz glasno medijsko navijanje postaju sredstvo očuvanja sistema. Medijski terorizam dakle ne samo da je oblik zlostavljanja naroda sijanjem straha zbog zgrtanja profita, nego je i način osiguravanja opstanka sistema u kojem takav oblik medija standard.