Kako je malo tursko selo promijenilo povijest
U većini zemalja, pojava revolucionarnog pokreta vezana je uz krajeve svjetskih ratova. Nakon Prvog svjetskog rata su na krilima Oktobra nastale komunističke partije u većini zemalja Europe te su pokrenute brojne iako kratkotrajne revolucije poput one u Mađarskoj ili Njemačkoj. Nakon Drugog svjetskog rata, na krilima ključne uloge koju su komunisti odigrali u razbijanju fašizma, puno uspješnije revolucije razvile su se u zemljama koje su se borile za oslobođenje od kolonijalizma (Kuba, Vijetnam itd.). U Turskoj su stvari bile drugačije. Tamošnju Partiju likvidirali su kemalisti (turski nacionalisti) ubrzo nakon osnivanja, a kada je 1945. Turska postala važan partner NATO-a, sustavno je gušen svaki oblik socijalističkog otpora.
Zato se ozbiljan revolucionaran pokret u toj zemlji pojavio tek kasnih šezdesetih, kada su revolucionarna kretanja ponovo ojačala i u drugim zemljama. Ključna organizacija pritom je bila Revolucionarna omladina (DEV-GENÇ) koja je okupljala studente i mlade radnike na platformi suprotstavljanja sve većem klasnom raslojavanju (oligarhiji), autoritarnosti turske države (fašizmu) i američkoj vojnoj prisutnosti u Turskoj (imperijalizmu). Organizirali su niz borbi koje su uključivale blokade fakulteta, štrajkove u tvornicama, masovne prosvjede i druge ulične akcije. Na pojavu ovog pokreta država je odgovorila represijom i organiziranjem fašističkih bandi usko povezanih s policijom koje su fizički napadale revolucionare.
Oružana borba
No sve to nije bilo dovoljno da se pokret zaustavi. Zato je 1971. godine vojska organizirala državni udar i zabranila sve organizacije nakon čega je preko četiristo članova DEV-GENÇ-a zatvoreno. Još ranije, kako bi izbjegao državnu represiju, dio revolucionara se organizirao u ilegalne grupe. Jedna od njih bila je Narodnooslobodilačka vojska Turske (THKO) pod vodstvom Deniza Gezmişa koja je organizirala otmicu četvorice američkih vojnika u znak protesta protiv politike NATO-a. Nažalost, grupu je razotkrio policijski doušnik, nakon čega je Deniz zajedno s drugovima uhićen. Njihovo suđenje međutim nije bilo trijumf za režim, jer su Deniz i drugovi iz sudnice razotkrivali zločine turske države i postali heroji obespravljenih.
Upravo zbog toga, režim ih je osudio na smrt. No prije izvršenja “kazne”, članovi drugarske grupe nazvane Narodnooslobodilačka partija-fronta Turske (THKP-C), koja je bila organizirana kao slična političko-vojna organizacija (i partija i fronta), pokušala je izvesti akciju koja je trebala dovesti do oslobođenja Deniza i ostalih. Tu drugu grupu je vodio Mahir Çayan, koji je ranije uhićen zbog revolucionarnih aktivnosti, ali je uspio pobjeći iz zatvora. Njegova grupa otela je tri nova suradnika NATO-a, ali ju je vojska uspjela okružiti u selu Kızıldere 30. ožujka 1972. godine u kojem su revolucionari i poginuli odbijajući se predati i boreći se do posljednjeg metka. Njihovi drugovi u zatvoru smaknuti su ubrzo nakon toga.
Trajno nasljeđe
No ni to nije zaustavilo borbu protiv diktature. U isto vrijeme kada su se dogodila ubojstva članova ostalih grupa osnovana je nova: Oslobodilačka vojska radnika i seljaka (TİKKO) pod vodstvom İbrahima Kaypakkaye. Ta je grupa sudjelovala u borbama seljaka i oružanom otporu režimu te osvetila pale drugove likvidacijom policijskog doušnika koje je pomogao u razotkrivanju drugih revolucionarnih grupa. Međutim, uslijed sve jače represije, i İbrahim je uhvaćen u siječnju 1973. godine, mučen u vojnoj bazi bez suđenje puna tri i pol mjeseca, nakon čega je i ubijen bez da je odao ikakve informacije. Ovi revolucionari najpoznatiji su po svojoj mučeničkoj smrti, no to nipošto nije bio njihov jedini doprinos revoluciji.
Iako izrazito mladi – Deniz je ubijen sa 25, Mahir sa 26, a İbrahim sa svega 24 godine – ova su tri revolucionara ostavila trajno nasljeđe za razvoj jednog od ključnih revolucionarnih pokreta današnjice. Osim organizatora, bili su i teoretičari koji su u tursku politiku uveli ideju nužnog fizičkog otpora vojnoj diktaturi i njezinim inicijatorima iz NATO-a koji taj režim i danas održavaju zbog potrebe za stabilnim saveznikom na Bliskom istoku. Jednako važno, postavili su temelje idejama služenja narodu u praksi, odnosno izgradnji revolucionarnih struktura koje će olakšavati život potlačenima i omogućiti izgradnju demokratskih odnosa među ljudima i prije revolucije te tako stvoriti bazu za socijalističku preobrazbu.
Jedinstvo i borba
Treće nasljeđe revolucionara iz ranih sedamdesetih je ideja da je za revoluciju nužna emancipacija i međusobna solidarnost različitih grupa potlačenih, žena te brojnih vjerskih, kulturnih i etničkih skupina, Kurda, alevija i drugih. Te ideje utjecale su na formiranje jedne puno trajnije organizacije koja se prilikom osnivanja sastojala od 16 studenata u Ankari, a danas je poznata kao Radnička stranka Kurdistana (PKK). Da bismo razumjeli koliko je ta organizacija sada značajna možda je najbolje postaviti pitanje kako bi izgledao rat na Bliskom istoku u kojem trenutno na razne načine sudjeluje većina zemalja svijeta da nema nekoliko desetaka tisuća boraca i borkinja PKK-a te njihovih sirijskih sestrinskih organizacija koje stoje na prvoj crti bojišnice protiv barbarizma ISIL-a.
Spirala imperijalističkih intervencija, zapadne islamofobije i rasizma s jedne, te koljačkog nasilja vehabijskih bandi s druge, prijeti da već nepravedni svijet u kojem živimo pretvori u klaonicu bez kraja i smisla. Kurdski je pokret taj koji i Zapadu i Bliskom istoku trenutno daje ne samo alternativu međuvjerskom klanju, nego i nadu u mogućnost humanijeg svijeta, demokracije i socijalizma. Današnju 44. godišnjicu junačke pogibije revolucionara u Kızıldereu revolucionarni pokret u Turskoj dočekuje možda spremniji nego ikad: uoči očekivane proljetne eskalacije rata turskog režima protiv naroda Turske i Kurdistana, proglašeno je jedinstvo revolucionarnog pokreta u tim zemljama.
Novi savez zove se Ujedinjeni narodni revolucionarni pokret (HDBH) i uz PKK uključuje brojne manje i veće revolucionarne organizacije od kojih se sve pozivaju na nasljeđe generacije Deniza, Mahira i İbrahima, a koje se od ranije zajedno bore u Siriji protiv vehabijskih džihadističkih grupa. Koliko će to jedinstvo i ta borba potaknuti nove ostaje na svima koji bi iz njih trebali učiti. Plamen revolucije već odavno gori, treba ga samo pronijeti dalje.