Nakon dvije godine vladavine i oni najnaivniji imali su priliku uvjeriti se da od SDP-ove brige za radnike ne stoji apsolutno ništa. Pogodovanje kapitalu i interesima EU na štetu radnika suštinske su odrednice i ove političke garniture čime se nastavio kontinuitet iste politike uništavanja sistema socijalne zaštite i prava. Kratkoročnim punjenjem proračuna daljnjim zaduživanjima i privatizacijom preostale države imovine od čega interese imaju samo pojedinci koji se besramno bogate pokušavaju održati glavu iznad vode. Takvo besperspektivno stanje stvara i više nego povoljne uvjete za ofenzivu radničke klase, na što ekonomske, političke i ostale elite odgovaraju sve jačim represivnim i ideološkim aparatima. Dok s jedne strane postaje normalno da nas policija danonoćno drži na oku i da sve brutalnije nastupa prema radnicima, s druge strane sustavno se radi na slamanju radničke solidarnosti i na huškanju radnika jedne na druge. Da je uloga medija ovisnih o kapitalu u tome sasvim jasna, ona sindikalnih, koji su odavno u svom žutilu izgubili doticaj s radnicima, nas pak tjera da tražimo drugačije oblike pružanja otpora diktaturi kapitala.
Stalno se govori o tome koliko tko ima “beneficija” i da bismo zbog onih koji imaju manje ili ništa samo trebali spustiti glave i šutjeti kao da smo sami odgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo. Relativiziranje problema i usađivanje kolektivne svijesti o tome da budemo sretni s time kako nam je radi se s ciljem zaštite koncepta privatnog vlasništva i najamnog rade te svih onih povlastica u kojima elite uživaju. Situacija u kojoj se nalazimo dovela je do toga da je i borbu za elementarna ekonomska prava, kao što je isplata zarađenih plaća, moguće osporiti i prikazati kao avanturizam. Naš strah i naša neodlučnost da nešto učinimo njihovo su najjače oružje. Zbog toga je svaku odlučnu industrijsku akciju nužno podržati i ohrabriti da bi i nama danas sutra bilo lakše boriti se.
Upravo je akcija radnika Brodosplita nešto što je od izuzetnog značaja. Dovedeni do ruba nakon stoljetne tradicije gradnje brodova i predani u ruke još jednog kriminalca koji će po svemu sudeći dokrajčiti najvažniju industrijsku granu, radnici su se uspjeli organizirati i reći dosta. I pritom su protiv sebe imali i političare i nadzornice i batinaše i kolektivnu krivnju da ako neće biti ništa od novih narudžbi da će to biti zato što su htjeli svoje plaće. Njihov otpor nije bio samo otpor mafijašu, već i političarima koji su ih prodali nakon što su desetljećima ulagali svoje živote u taj škver, pravosuđu koje dopušta Debeljaku da radi što hoće i suspendira svakoga tko mu se ne sviđa, policiji koja štiti kapitaliste i Europskoj uniji koja si eliminacijom hrvatske brodogradnje želi smanjiti konkurenciju.
U trenutku dok se radikalizira klasna borba naša organizacija obilježava petu godinu svog postojanja. Iako smo izravno izvan događaja oko Brodosplita, takve akcije samo su potvrda ispravnosti naših nastojanja da se stvari iz temelja mijenjaju. Kroz cijelo naše djelovanje želimo biti uz radnike u svakoj situaciji i pomoći im da se organiziraju kako bi se lakše suprotstavili vlasti kapitala. Iako nismo izgradili Crvenu akciju kao relevantnog faktora prepoznatog od potlačenih koje će u revolucionarnoj organizaciji vidjeti oružje u borbi protiv kapitalizma, okolnosti nam svakodnevno pokazuju da ne posustajemo u svojem djelovanju i da je to jedini put da se stvari promjene. Kako će se borba sve više radikalizirati, pred radnički pokret će se nametnuti potreba za organizacijom. Vjerujemo da će naša organizacija moći odgovoriti zahtjevima klasne borbe.