Tridesetak godina nakon što ga je zagovarala Margaret Thatcher, i hrvatska se vlada ulovila za outsourcing kao posljednju slamku spasa. Ideja outsourcinga proizlazi iz osnovne kapitalističke logike: djelatnosti se izdvajaju kako bi se povećala stopa profita smanjenjem broja zaposlenih, seljenjem proizvodnje u područja s nižom cijenom radne snage i sl. To su metode koje su kapitalisti koristili oduvijek, samo što je taj proces doživio velike razmjere sve dužim ekonomskim krizama. Tako je to danas model koji ekonomski “gurui” ponavljaju uvjeravajući nas da nema drugog puta. Da je u interesu cijelog društva podrediti se interesu privatnika jer su oni jedini koji će nam donijeti blagostanje. Uloga države pritom ne smije biti veća od toga da osigura uvjete za tržišnu utakmicu i samim time mora privatizirati javni sektor.
Logika da država izdvoji neosnovnu djelatnost iz javnog sektora i da onda daje novce privatniku za tu istu uslugu, u stvari nagradi ih za rezanje radničkih prava i smanjenje broja zaposlenih, logika je pogodovanja privatnicima na štetu društva. Tako bi se radnici, koji za državu predstavljaju najobičniji trošak, izložili izrabljivanju, a društvo ne bi puno profitiralo od toga da netko reže troškove na čistoći i održavanju u bolnicama ili školama, ili hrani koju će pacijenti u bolnicama i djeca u školama jesti. Ovaj model koji se često predstavlja kao strategija izlaska iz krize već je nekoliko puta kritiziran kroz radničke akcije tako da su sindikati, pritisnuti svojom bazom, krenuli u skupljanje potpisa za referendum. U istom periodu nastavili su se i pregovori o izmjenama Zakona o radu. Ta regulativa je novi udar na radnike s najmanjom zaštitom koji su ostavljeni na milost i nemilost poslodavaca. To znači da će preko 90 tisuća radnika, koliko ih trenutno radi kod mikro poslodavaca, vrlo realno bez posla moći ostati kada to poslodavac odluči, a svoj otkaz neće moći sudski osporavati. Takve radnike sindikati zbog svoje birokratiziranosti, legalizma i uskih interesa ne zastupaju i tako postaju glavni krivci za izostanak masovnih akcija.
No ova inicijativa izražava sve veću radikalizaciju društva koje je sve spremnije suprotstaviti se temeljnoj logici kapitalizam. Ovaj zahtjev ide u smjeru zabrane privatnog poduzetništva u jednom djelu gospodarstva. Sve je više onih koji ne padaju na priče političara kako ćemo bez daljnje privatizacije svi propasti i kako je to jedini put. Također, ova mobilizacija predstavlja potencijal za borbu protiv reformi koje nam se spremaju ili čije posljedice već osjećamo kao što su npr. davanje države imovine i prirodnih resursa u koncesiju, javno-privatno partnerstvo, daljnja rasprodaja itd. Nema nikakve sumnje da uspjeh ovog referenduma nije samo pokazatelj antagonizma prema vladi, već je jasno ne neoliberalnim mjerama kojima je većina direktno pogođena. Relativizacija antisistemskog momenta koji ovaj referendum nosi, te pokušaji da se ospori narodna potreba za gušenjem otpora tako da se jedna fraza – outsourcing zamijeni drugom frazom “spin off” samo su iskaz antinarodne politike koja svoje uporište ima jedino po različitim udrugama eksploatatora. U osnovi, umjesto da svoje radnike prepuste privatnim firmama, “spin-off” model znači da će radnici u prvom koraku biti poslani u druge državne tvrtke, da bi te tvrtke u drugom koraku privatizirali.
Ovaj udar na najslabije plaćene radnike nastavak je tranzicijske politike koja ide za time da se svi segmenti društva podrede privatnom profitu i uvod je u krajnju komercijalizaciju preostalog socijalnog sustava. Danas je zadnji dan skupljanja potpisa za referendum, a sindikati su pozvali na dalje potpisivanje iako su potreban broj već skupili. Ipak, to ne znači i da će referendum spriječiti planove vlade koji mijenjaju ime, ali ne i suštinu. Za pravi otpor ovim mjerama potrebno je ipak puno više od referenduma koji buržoazija može bez problema izignorirati, kao što je i s prošlim sindikalnim referendum napravila pa se nakon nekog vremena ipak krenulo u promjenu Zakona o radu. Niti od sindikata ne možemo očekivati ikakav istup koji bi ozbiljnije zaprijetio sistemu. Oni su jedno od sredstva kojim buržoazija kanalizira klasnu borba. Jedini pravi otpor mora proizaći iz najpotlačenijih dijelova društva organiziranih u borbenu organizaciju koja dosljedno može voditi borbu protiv sistem. Taj korak će biti i odlučujući za stvaranje novog oblika vlasti.