Nakon nedavnih izbora za parlament EU pojavio se čitav niz katastrofičnih kuknjava oko dobrih rezultata ekstremne desnice u više zemalja EU. Izvori skloni trenutno vladajućoj garnituri u birokratskim strukturama unije (i velikoj većini zemalja-članica) rezultate su tumačili kao najavu nadolazećeg opasnog “populizma” u koji svrstavaju “ekstremne” stranke, bilo na ljevici, bilo na desnici. Izvori manje skloni toj garnituri pak nezadovoljni su onime što vide kao parazitiranje desnice na opravdanom antisistemskom raspoloženju stanovnika zemalja EU.
Za početak, unatoč paničnom tonu, simbolične pobjede formalno ekstremno desnih stranaka u Francuskoj i Britaniji ne znače i neku dramatičnu promjenu. Te stranke u pravilu dobivaju puno više glasova na izborima za parlament EU koji ni o čemu ne odlučuje, nego na izborima za nacionalne parlamente. Osim toga, one svoj uspjeh ne duguju nekoj novoj politici. Dapače, one se posljednjih godina sve više pojavljuju kao legitimne mejnstrim stranke, ne samo zato što svoje rasističke i antidemokratske stavove prikrivaju “umjerenijom” retorikom, nego i zato što su njihovi rasistički i antidemokratski stavovi zapravo postali prihvaćeni standard. U situaciji sve otvorenijeg rasizma i autoritarnosti mejnstrim političkih stranaka i vladajućih političkih elita, ekstremna desnica je po malo čemu još ekstremna. S obzirom npr. na sve otvorenije rasističke progone Roma i migranata u Francuskoj pod vlašću “socijalističke” stranke, trebamo li stvarno opasnost vidjeti samo u ekstremnoj desnici? Puno se prašine diglo i oko ulaska njemačkih nacista u parlament EU, iako je taj “uspjeh” prije posljedica promjene izbornih zakona u Njemačkoj, nego nekog naglog porasta potpore. Osim toga, nekako su svi zaboravili da su i britanski nacisti u prošlom sazivu imali dva zastupnika, pa ni to ne predstavlja neku senzacionalnu novost.
To ne znači da prisutnost nacista u parlamentima ne treba zabrinjavati. Dapače, njih treba goniti svim sredstvima, ne samo iz parlamenta, nego i sa ulica, medija i javnosti općenito. Ali razumjeti politički značaj rezultata ovih inače beznačajnih izbora znači i razumjeti da takve stranke nisu odjednom “pale s neba” i uzdrmale inače stabilan sistem. Spomenute stranke ni po svom statusu, ni po svojim politikama više ne predstavljaju ekstreme, već su jasna manifestacija sve otvorenijeg klizenja cijelog sistema u krizi u sve otvorenije represivne oblike vladavine. One drugim riječima nisu dokaz “krize europskih vrijednosti” niti pokazatelj antisistemskog raspoloženja “birača”, nego znak opredjeljenja jednog dijela vladajućih klasa da ubrza procese korištenja sve autoritarnijih mehanizama za održanje sistema. Čak ni stranke kao mađarski Jobbik ili grčka Zlatna zora, koliko god ekstremne bile, ne zagovaraju neka “antisistemska” rješenja. Dapače, obje su nastale u trenucima prosvjeda kao parapolicijski batinaši protiv demokratskih mobilizacija. Umjesto nekakvih pokreta “protiv sistema”, oni su samo njegovi najagresivniji čuvari.
Isto tako, vidjeti u pobjedama desnice propuštene izborne prilike ljevice znači upasti u zamku naivne liberalne utopije u kojoj izbori pokazuju “volju birača” i njihove preferencije nastale promišljanjem izbornih programa na temelju slobodne ponude između različitih lista. Sasvim suprotno, izbori zapravo samo održavaju već postojeće odnose snaga u društvu. Nije uspjeh desnice došao iz spontane samoorganizacije “desničara”; on je izgrađen bilo na temelju sve snažnije potpore medija i kapitala, dakle onih koji su već na pozicijama moći (kao u Britaniji ili Francuskoj) ili zahvaljujući svojoj ulozi pasa čuvara sistema i fizičkoj snazi na ulici (kao u Grčkoj ili Mađarskoj). To znači i da spontano samoorganiziranje ljevice i nuđenje vlastite izborne liste ne može kompenzirati postojeće nesrazmjere u odnosima snaga između sistema i sve nezadovoljnijih masa, posebno u trenutnoj situaciji objektivne slabosti ljevice, kako u ideološkom, tako i u organizacijskom i u fizičkom smislu. Izlazak na izbore nije čudesno zaobilazno rješenje za problem nedostatka ljevice, on može biti samo jedan od mogućih taktičkih poteza već postojećeg pokreta, baš kao i npr. taktička odluka o pokretanju oružane borbe.
Dobri izborni rezultati ekstremne desnice pokazuje nam ne neku potencijalnu buduću opasnost, nego karakter sredstva koja vladajuće klase već sada koriste za održavanje sistema, ali isto tako i našu vlastitu nesposobnost da im se suprotstavimo, na bilo kojem polju. U zemljama europske periferije, kao što je Hrvatska, zapravo malo tko vjeruje u sistem, ali on se svejedno održava. Ono malo “birača” koji izlaze na glasanje ne daju ovu stabilnu potporu velikim strankama na temelju uvjerenja u njihove dobre programe, nego na temelju puno dubljih struktura ovisnosti koje su ovi na poziciji moći uspjeli razviti. Izgradnja otpora tom sistemu zahtijeva sposobnost da mu se suprotstavimo na svim razinama – političkoj, fizičkoj, društvenoj i ideološkoj. Za ljevicu koja nije riješila ni probleme oko formiranja stabilne organizacijske strukture, koja nije predstavila suvisli program za konkretnu situaciju, koja nema strategiju osim od akcije do akcije, koja nije počela prelaziti “klasne barijere” i iz kružoka intelektualaca prerastati u klasne organizacije, koja ne gradi adekvatne političke ni borbene kapacitete, koja nije počela graditi paralelne narodne strukture – ukratko, koja moći sistema ne može suprotstaviti nikakvu revolucionarnu kontra-moć – u smislu dugoročne strategije potpuno je sve jedno da li izlazi ili ne izlazi na izbore.
S druge strane, jednom kada riješimo barem dio od ovih problema, ionako ćemo biti sposobni za puno više od ulaska u pojedine institucije sistema koje o malo čemu odlučuju.