Desetljeća razvoja industrije u Hrvatskoj uništena su tranzicijom. Povezana sa socijalizmom metalna se industrija gasila preko noći. Time kao da se pokušao izbrisati značaj koji je socijalizam imao na razvoj. Agresivnom propagandom uvjeravali su nas da su tvornice stvar prošlosti i da se moramo okrenuti tercijarnom sektoru. Tako je proizvodni koncept zamijenjen uslužno – trgovačkim kako bismo se približili “Zapadu”. Pritom se zaboravilo da je naš ekonomski položaj suprotan onome Zapadnih zemalja. Svoju premoć imperijalističke zemlje osiguravaju pomoću pljačke i porobljavanja naroda diljem svijeta izvlačeći profit dok je osnovu društvenog razvoja kod nas činila metalna industrija.
Socijalističkom industrijalizacijom Hrvatska je po prvi put u povijesti imala priliku za stvarnu neovisnost i za razvoj. Prije socijalizma metalna se industrija nije razvijala, dapače ona uopće nije postojala. To je posljedica stihijskog razvoja u potpunosti zavisnog od inozemstva što je značilo privrednu i tehničku zaostalost naše zemlje te njen polukolonijalni položaj. Naime, strani kapital je razvijao one grane industrije od kojih je imao najveće koristi, odnosno najveći profit, a s druge strane je želio osigurati tržište za svoje proizvode, nisku cijenu radne snage i pazio je da ne dobije konkurenta svojoj industriji. Tako je na prostoru Hrvatske za vrijeme Austro-Ugarske otvorena 21 tvornica za proizvodnju i preradu metala, a u Kraljevini Jugoslaviji do 1938. 58 tvornica koje nisu zapošljavale niti 10 000 ljudi. Industrija koja se do socijalizma dobro razvijala bila je drvna jer je tako odgovaralo stranim silama. U toj grani nije se išlo do finalnog proizvoda, nego su se sirovine izvozile, najviše hrastovina i jelovina (cijela Slavonija, poznata po hrastovima, bila je u rukama stranog kapitala). Izvezene sirovine su se prodavale uz ogroman profit tako da od toga narod nije imamo nikakvu korist jer se radilo o najobičnijoj pljački.
Tek sa socijalizmom i stvaranjem teške industrije omogućen je brži tehnički napredak kao i razvoj ostalih industrija. Planskom ekonomijom moglo se krenuti u ravnomjerni razvoj zemlje i posvetiti pažnja razvoju onih grana koje, zbog kapitalističke logike proizvodnje, privatni kapital ne razvija. Tako privatnici investiraju tamo gdje je obrt kapitala brži, gdje su potrebna manja sredstva i gdje se brže dolazi do profita. Predajom industrija kao što je brodogradnja ili metalurgija (željezara Sisak) u privatne ruke potpisana je i smrtna presuda tim djelatnostima.
Prvi korak socijalističke industrijalizacije bila je planska proizvodnja sredstava za proizvodnju. Možda i najveći simbol socijalizma tako je postala tvornica alatnih strojeva “Prvomajska” koja se razvila iz obične bravarije. Radionica je 1945. zapošljavala 180 radnika, a 1946. prešla je u državno vlasništvo i dobila ime Prvomajska. U 1980-ima zapošljavala je 7500 radnika, od toga oko polovice u Zagrebu, a ostale u Raši, Ivancu, Golubovcu, Donjoj Stubici, Splitu, Labinu, Loboru, Drnišu i Ozlju, te imala dvije mješovite tvrtke: Macmon AG u Dübendorfu (osnovana 1965) i Fanamher u Meksiku (osnovana 1973). Ona je također imala svoj institut i bila je jedna od najznačajnijih znanstvenih ustanova. Ta tvornica osim što je bila među 5 najboljih tvornica na svijetu u proizvodnji alatnih strojeva bila je i generator obrazovanja. Za njene potrebe stvorena je u Držićevoj u Zagrebu i jedna od najvećih školskih ustanova, s rekordnih 3782 upisanih učenika i polaznika. U procesu pretvorbe i privatizacije na početku 1990-ih likvidirana je političkim dekretom iz samog vrha vlasti kao potencijalnim otporom restauraciji kapitalizma. Danas u cijeloj Hrvatskoj u proizvodnji strojeva za obradu metala i alatnih strojeva radi svega oko 500 radnika!
Cijela industrija 1989. zapošljavala je samo u Hrvatskoj 567 000 radnika da bi do kraja 2012. taj broj pao na 176 000 radnika što je pad od 70 %. Industrija je tada sudjelovala u BDP-u sa 48, 4 %, a 2013. ona sudjeluje sa 25, 8 %. Tako smo od zemlje proizvođača postali zemlja ugostitelja za bogate zapadne turiste o čijoj spremnosti da potroše novac ovisi proračun. Metalna je industrija (s brodogranjom) danas svedena na svega 44 000 zaposlenih prema podatcima za kraj 2012.
Uništenje industrije, a pogotovo metalne, imalo je implikacije na cijelo društvo. Opet su uspostavljeni lanci eksploatacije i ovisnosti koji onemogućavaju razvitak proizvodnih snaga. Višak vrijednosti sve se više cijedi iz radnika i iznosi se van u džepove stranih kapitalista čime se srozava životni standard radnih ljudi dok se šaka domaćih kompradora sve više bogati. Metalna industrija utjecala je na nisku stopu nezaposlenosti, razvoj obrazovanja, povećanje standarda, rast broja stanovnika (od 1948. do 1991. porast od milijun ljudi) itd. Trenutačna situacija u kojoj su cjelokupne proizvodne snage u rukama stranog kapitala opet nas stavlja u kolonijalni odnos. Posljedice sve veće strukturalne ovisnosti o stranim investicijama uzrokuju veliku nezaposlenost, sve veće siromaštvo, društvenu nejednakost, pad standarda i nesigurnost, depopulaciju, srozavanje svih segmenata života itd.
Dok god socijalizam ne zaživi kao alternativa trenutačnoj situaciji, rješenja koja se nude, ne dirajući u postojeće društvene odnose, gubitak su vremena i iluzija slična onoj da ćemo restauracijom kapitalizma biti uz bok imperijalističkim zemljama.