Zagorje Tehnobeton, do prije nekoliko godina jedna od najjačih građevinskih tvrtki u Hrvatskoj, zbog duga od 492 milijuna kuna prema dobavljačima početkom lipnja ove godine ušla je u proceduru predstečajne nagodbe. Sa svojim poslovnim kapacitetima i skoro 800 zaposlenih ova tvrtka predstavlja jedan od najznačajnijih gospodarskih subjekata na području sjeverozapadne Hrvatske. U vrijeme kada je posao cvao Zagorje Tehnobeton izvodio je najzahtjevnije građevinske radove na području Hrvatske, Mađarske, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova i Austrije. Danas s neizvjesnim opstankom, firma gubi poslove, a radnicima kasni plaća. Dok javnim medijima u nedostatku analize dominira teza o globalnoj (pa tako i Hrvatskoj) krizi kao općem i isključivom uzroku pada građevinske industrije, primjer Zagorje Tehnobetona jasno dokazuje kako se ispod površine profitabilnog građevinskog sektora odvijaju interesni sukobi pojedinaca.
Uspon i pad poslovanja Zagorje Tehnobetona korespondira sa poslovnim makinacijama Miroslava Bunića i lokalnih i državnih političara na vlasti. Kao glavni akter ove tipične tranzicijske priče, Bunić je sav svoj kapital stekao pod pokroviteljstvom tadašnje političke vlasti. Najprije se, kao predsjednik Uprave firme na krajnje sumnjiv način, preko tajnih bankarskih računa domogao većinskog paketa dionica da bi nakon toga kao Sanaderov štićenik dobivao najatraktivnije građevinske projekte i poslove sa državnim firmama preko kojih je , kao što se kasnije doznalo iz afere „Remorker“, izvlačio državni novac. Na vrhuncu svojeg poslovnog uspjeha Bunić je od strane menadžerske klike ovjenčan lovorikama za najboljeg menađera godine sa godišnjom plaćom od 741 000 kuna. U razdoblju nakon Sanaderovog odlaska s vlasti, nova politička garnitura počinje obračun sa „korumpiranim Sanaderovim nasljeđem“ kako bi dala prostor svojim „poštenim poduzetnicima“. U otvorenim sudskim procesima Bunića se između ostalog optužuje za korupciju u koju su upleteni i lokalni političari Čehok, Horvat i Vitez, nezakonito stjecanje dionica i izvlačenje javnog novca iz HAC-a.
I dok se u medijima tvrdi kako je gospodarska kriza ta koja je uništila domaće građevinske tvrtke i kako građevina u ovom trenutku više nije profitabilna, primjer Zagorje Tehnobetona opovrgava obje tvrdnje. Očigledno je da je Zagorje Tehnobeton žrtva spletki interesa pojedinaca dok u korist profitabilnosti ide činjenica da se kao aspiranti na vlasništvo nad tvrtkom pojavljuju dvije multinacionalne građevinske tvrtke, njemačka tvrtka Max Bogl, koja je u suradnju sa Zagorje Tehnobetonom ušla kao strateški partner da bi nakon odlaska Miroslava Bunića preuzela upravljanje nad tvrtkom i švicarska tvrtka Holcim, koja putem stečajnih potraživanja želi ući u vlasničku strukturu Zagorje Tehnobetona. Dakako, ovu tranzicijsku kalvariju koja je započela prepuštanjem tvrtke jednom političkom poslušniku, a izgledno je da će završiti prepuštanjem u ruke stranog kapitala najteže proživljavaju radnici, njih skoro 800 čije su plaće i radna mjesta neizvjesna.