Posezanje za državnom imovinom, kao prvi potez “nove” vlasti, kontinuitet je svih dosadašnjih parlamentarnih pobjednika. Tako se odmah nakon formiranja ove vlade počelo govoriti o prodaji preostalih proizvodnih firmi u kojima država još ima vlasnički udjel. Jedna od njih je Končar – Elektroindustrija koja unatoč smanjenom asortimanu proizvoda i usluga te broja radnika u usporedbi s periodom prije 1990. godine i dalje slovi za industrijskog giganta. Provođenje politika restrukturiranja i fleksibilizacija koje traže institucije Europske unije i kreditne agencije začarani su krug iz koje se zemlje uvoznice kapitala ne mogu izvući. Umjesto jačanja domaće proizvodnje kojom bi se stvarala vrijednost i omogućio društveni razvoj, tzv. reforme na kojima se inzistira suprotan su put.
Prodajom sredstava za proizvodnju dugoročno ostajemo bez prihoda što dovodi do ovisnosti o stranom kapitalu. To stanje se samo pogoršava daljnjim zaduživanjem, a posljedica toga snose radnici i socijalne skupine koji postaju žrtve reformi. Apsurdnost takve situacije se može vidjeti na primjeru Končara koji već godinama ostvaruje profit i ima proizvode i reputaciju svjetskog ranga, ali niti to ga ne spašava od prodaje. Novac koji bi se dobio prodajom 25 posto dionica u vlasništvu države kroz 10 godina bi se zaradio samo iz dividendi prema sadašnjem stanju. Izgubiti utjecaj i imovinu u takvom gigantu značilo bi izgubiti priliku da se na bazi postojećih kapaciteta pokrene industrija. To bi značilo i prepustiti sudbinu oko 3700 ljudi privatnom kapitalu i odbaciti dugogodišnje znanje i iskustvo radnika Končara.
Značaj Končara je vidljiv i na nacionalno važnim projektima kao što je izrada 44 vlaka za HŽ u vrijednosti od 1,6 milijardu kuna za čiju realizaciju je moguće angažirati cijeli niz domaćih firmi. Nije potrebno objašnjavati kako društvo ne bi imalo koristi od toga da se za ovakve projekte plaća stranom vlasniku koji bi profit iznio iz zemlje. Također, zanimljiv je i podatak da je tek jedna od 20 vjetroturbina domaće proizvodnje dok je sve ostalo uvoz. Umjesto da sami izrađujemo energetsku infrastrukturu za što postoje kapaciteti, pogoduje se stranim kompanijama.
Dok se menadžment može u slučaju privatizacije nadati bonusima za služenje vlasniku, radnici, koji su jedini zainteresirani za obranu Končara, u ovoj borbi će se morati osloniti na vlastite snage. Pružanje otpora politici privatizacije koju provode domaće elite ispunjavajući zahtjeve kapitala je borba protiv legalne pljačke koja osiromašuje zemlju i ugrožava našu egzistenciju.