Prije 16 godina, velike mase u praktički cijelom svijetu izašle su na ulice da prosvjeduju protiv najavljene američke invazije Iraka. Čak je i u Zagrebu nekoliko tisuća ljudi bilo na prosvjedu na kojem su jasno rekli da ne žele rat za naftu. I danas se planira jedna invazija, samo stoput gora. Meta je opet tuđa nafta (Venezuele), ali svijet u velikoj mjeri šuti i pravi se lud.
SAD i njegovi lokalni saveznici iz redova stare bijele oligarhije ovoga puta ne smjenjuju nekog svog diktatora kojeg su do jučer podržavali, nego izabranog predsjednika zemlje koja je provela zadnjih 20 godina u pokušaju da se istrgne iz šapa sjevernoameričke kontrole, kontrole koja guši svaki razvoj te zemlje i cijelog kontinenta već cijelo stoljeće.
Aktualna američka administracija se ne trudi previše da svoje aktivnosti zabašuri u neke bajke o demokraciji. Sada otvoreno govore kako žele otvoriti put američkom kapitalu u jednoj od južnoameričkih zemalja najbogatijih resursima. Zato su iz šešira iščupali nekog nasumičnog sebi lojalnog političara koji nema baš nikakav legitimitet i koji se sam na ulici proglasio predsjednikom. Kako taj lik nema nikakvu potporu, sve je nade položio na potplaćivanje dijelova vojske i američku vojnu invaziju. A većina svijeta klima glavom ili sliježe ramenima.
Ono što treba reći je da se ovdje ne radi o tome mislite li da je Maduro preveliki ili nedovoljno veliki ljevičar i razvija li se situacija tamo u dobrom ili lošem smjeru. Kako god da se razvija, hunta koju planiraju postaviti Trump i Bolsonaro je sigurno stoput gora od bilo koje vlade koju bi sebi izabrali Venezuelanci. Ako ne vjerujete, pogledajte rezultate dosadašnjih američkih invazija.
Iz Afganistana kojeg su okupirali 2001. Amerikanci sada bježe i prepuštaju zemlju nazad talibanima, ali nakon što su je temeljito razorili i popljačkali. Iz Iraka su već pobjegli, ali nakon što su se gotovo svi članovi Busheve administracije osobno obogatili “poslujući” tamo. Posljedica kaosa i razaranja je između ostalih i tzv. Islamska država. Libija je danas jedan veliki logor za afričke izbjeglice koje za europsku plaću vode islamističke robovlasničke bande. Ali da, pogodili ste. Nafta i dalje teče, kao i novac na račune zapadnih kompanija.
Već je gotovo cijelo stoljeće jasno da američki kapital, a onda i globalni kapitalizam, ne može opstati bez stalnih ratova i intervencija čija je svrha pljačka i održavanje razvojnih nejednakosti među različitim dijelovima svijeta.
Antiratna borba zato je osnovna dužnost svih onih koji se nazivaju ne samo ljevičarima ili socijalistima, nego i demokratima. Svi ostali samo su svjesni ili nesvjesni kotačići u tvornici nepravde i smrti.