Author: Crvena

Nakon dva mjeseca svakodnevnog jednosatnog štrajka završenog krajem 2014., kojim su se radnici Imunološkog izborili za zaostale plaće, počeo je drugi dio borbe za spas Zavoda kao javne institucije. Kad je vlada početkom godine raspisala drugi natječaj za prodaju dionica to se činilo kao nemogući zadatak. Zanimanje su odavno pokazali privatnici od kojih je najzvučnije ime bilo ono Luke Rajića, a Vlada nije odustajala od privatizacije. Vlada je uvjetovala potencijalne ulagače da naprave ono što je država izbjegavala u posljednjih 20 godina, a to je izgradnja nove tvornice koja će omogućiti dobivanje trajnih proizvodnih dozvola. Kako se približavao kraj natječaja, tako se pojačavao pritisak radnika i sindikata koji su sve odlučnije istupali sa zahtjevom da Imunološki ostane u državnom vlasništvu. Continue reading Borba radnika za spas Imunološkog zavoda (II. dio)

Reindustrijalizacija je jedno od najdražih obećanja svakog političara prije svakih izbora. Praktički nema niti jedne stranke koja se ne kune u obnavljanje proizvodnih kapaciteta i smanjenje uvoza. Naravno, stvarnost je potpuno drugačija. Niti jedna vlast ne služi narodu, a diktatura kapitala uništava svako poduzeće koje tobože nije u stanju poslovati u “tržišnim uvjetima”. Gredelj je samo jedno u nizu uništenih poduzeća, i gorki primjer deindustrijalizacije.

Propast Gredelja počinje još 2000-tih godina. Kolika je bila razina kriminala na menadžerskim pozicijama pokazuje afera 2007. godine kada je predsjednik Uprave TŽV Gredelj Antun Fabek optužen da je pronevjerio 3,5 milijuna dolara koji nikada nisu vraćeni poduzeću. Sustavno uništavanje nastavilo se promjenom svake Uprave, a kamen temeljac likvidaciji poduzeća postavila je sadašnja vlast proglasivši stečaj firme 2012. godine. Unatoč brojnim prosvjedima radnika, zbog duga od nekoliko stotina milijuna kuna nad Gredeljem je otvoren stečajni postupak. Za stečajnog upravitelja postavljen je Pero Hrkać koji je poznat kao bivši stečajni upravitelj Glumine banke prilikom čega si je kroz razne bonuse i dodatke isplatio skoro 2 milijuna bruto kuna. Radnici su se odmah organizirali i osnovali krizne skupine te fizički blokirali pristup tvornici Hrkaću. Organizirali su i niz prosvjeda na kojima su ukazivali da se sprema uništenje firme. Situacija je dobila i tragične posljedice kada se jedan radnik nakon prosvjeda ubio. No, ucjenama, prijetnjama otkazima i fizičkim napadima otpor radnika je privremeno slomljen, a prvi Hrkaćev potez bilo je otpuštanje polovice radnika. Druga polovica, odnosno njih 700, dobili su jednomjesečne ugovore koji se svaki mjesec po potrebi produžuju. Plaće su prepolovljene tako da neki radnici moraju raditi za minimalac.

Uništenje Gredelja trajalo je godinama, a stečaj je bio samo posljedica. Ipak, stečaj se svakako mogao izbjeći jer za vrijeme predstečajnog postupka, na dan 10. travnja 2012., ukupne obveze poduzeća prema dobavljačima te inozemnim i domaćim kupcima iznosile su oko 160 milijuna kuna, dok su ukupna potraživanja iznosila malo preko 100 milijuna kuna. To bi značilo da je realni gubitak tvrtke u godini prije stečaja i prvom kvartalu 2012. iznosio oko 55 milijuna kuna. U bilanci stoji i da Gredelj kroz rezerviranu i nefakturiranu proizvodnju ima potencijala za dodatnih 65 milijuna kuna, a posjeduju i vrijedne nekretnine koje se ne koriste i koje se moglo prodati i vratiti veći dio duga. Postavlja se pitanje zašto je onda Gredelj uništen? Vrijednost poduzeća svakim danom sve više pada, a kako su se odbijali i neki unosni poslovi radnici su sumnjali da se namjerno snižava vrijednost poduzeća kako bi se nekome dalo u bescjenje. Dok su neki poslovi namjerno odbijani, za neke ih je blokirao i Končar, točnije jedini privatizirani dio Končara, njemački Siemens koji svim silama želi osigurati monopolsku poziciju. Gredelj je nekada imao tri proizvodna pogona, a dobar dio predstečajnog razdoblja morao je preživljavati od sitnih popravaka jer se nisu mogli prijavljivati na veće natječaje niti su mogli dobiti bankovne garancije za ulaganje u modernizaciju pogona. Osim što je preostali dio radnika radio praktički za minimalac, uprava tvrtke prisilila ih je da im oproste veći dio dugovanja. Radnici su na to bili primorani, a obavijest su dobili pismom u kojem je stajalo da će njihova potraživanja preuzeti jedno odvjetničko društvo, a zauzvrat će dobiti samo 50 posto cjelokupnog iznosa potraživanja, i to bez mogućnosti pregovaranja.

Krajem prošle godine još 235 zaposlenika dobilo je otkaz tako da danas u Gredelju radi samo trećina nekadašnjeg broja zaposlenih, tek 496 radnika. A i njima je budućnost neizvjesna. Radnici trebaju konstantno vršiti pritisak na upravu jer se za reindustrijalizaciju najprije svoje firme, a onda i svih ostalih, moramo pobrinuti sami mi, radnici!

Ovih dana dio radnica uništenog tekstilnog diva Kamensko podsjetio je javnost da je prošlo 5 godina od njihove velike borbe. Radnicama je vlasnik tada dugovao čak 5 plaća i naknade za prijevoz dok doprinosi nisu bili uplaćivani dvije godine zbog čega se dio radnica odlučio za štrajk glađu ispred tvornice. Tim potezom, kojim su ugrozile svoje zdravlje, uspjele su privući ogroman interes medija i javnosti. Continue reading Pet godina od velikog štrajka u Kamenskom

Početkom kolovoza pojavile su se prve naznake da je Vlada promijenila svoju politiku prema Imunološkom zavodu za 180 stupnjeva. Već godinama Vlada svim silama pokušava tu instituciju koja je sastavni i neizostavni dio zdravstva privatizirati i prodati privatnom vlasniku koji će njome upravljati kao običnom profitnom firmom, kao da njezino poslovanje nema presudan utjecaj na zdravlje stanovništva. Continue reading Imunološki za sada obranjen, ali problemi nisu nestali

Današnja tvrtka Metaling nastala je razbijanjem Sisačke željezare. Od oko 20-ak firmi koje su nastale uništavanjem sisačkog giganta jedini pogon koji je preostao onaj je Metalinga. Osnovan je šezdesetih godina prošlog stoljeća, a primarna djelatnost tvrtke je proizvodnja i montaža čeličnih konstrukcija raznih vrsta, oblika i dimenzija.

Devedesetih firma preživljava isključivo velikim naporom radnica i radnika jer su kapaciteti bili višestruko smanjeni zbog rata, te reputaciji i znanju stvorenom u socijalizmu zahvaljujući brojnim ostvarenim projektima, kao što je krovište Poljuda, Cibonine dvorane itd. Iako se broj zaposlenih (kojih je na početku privatizacije bilo preko 200) smanjuje, firma sve do izbijanje ekonomske krize 2008. polovicu svojih prihoda ostvaruje u izvozu na zapadnoeuropsko tržište i regiju. Continue reading Metaling – još jedan sisački pogon pred gašenjem

Prehrambena industrija je jedna od rijetkih proizvodnih grana u Hrvatskoj za koju se može reći da se još drži na nogama. Manja potreba za zahtjevnim ulaganjima i relativno sigurno tržište omogućili su da ova industrija za razliku od mnogih drugih preživi dio tranzicijskih problema i napada. A napada je bilo: od buržujskih stranaka koje su svoje izborne kampanje financirale pljačkom firmi, do domaćih tajkuna i stranih korporacija koji su firme uništavali zbog brze zarade ili eliminacije konkurencije. Ono što je preživjelo sada se nalazi pred novim izazovima. Neravnopravna trgovina u sklopu imperijalističke EU pomaže najvećim kompanijama sa Zapada da svojim subvencioniranim i jeftinim izvozom potpuno unište proizvodnju hrane u siromašnijim zemljama. Sve to znači da su i u ovom sektoru još velike borbe pred radnicima. Continue reading Časopis “Radničke vijesti” o prehrambenoj industriji

Kao jedan od najvećih proizvođača alkoholnih pića, Badel je oduvijek bio meta svakoj vlasti kojoj je tvornica služila kao bankomat za izvlačenje novca, financiranje skupih predizbornih kampanja i potplaćivanje moćnika, ali i meta krupnog kapitala koji je u Badelu vidio potencijalnu zlatnu koku (ponovno za izvlačenje novca) zbog svojih proizvoda s izvoznim potencijalnom. Continue reading Kako su opijeni kapitalizmom uništili Badel