Nakon što su prošle srijede tisuće izbjeglica počele prolaziti kroz Hrvatsku na svome putu od Bliskog istoka prema sjevernoj Europi, narod je još jednom pokazao zadivljujuću sposobnost da se aktivira u pomoći ugroženima i uključi veliku energiju i vlastita materijalna sredstva kako bi radio za interes potlačenih. Ponosni smo da su i naši članovi na više lokacija sudjelovali u tome. Sada kada je prvotna panika oko “vala” izbjeglica prošla, treba reći par riječi o proteklim događajima i reakcijama na njih.
Za početak, hrvatske vlasti su odlučile “suspendirati svoje europske obaveze”, koje u pravilu uključuju represiju protiv izbjeglica, pa su omogućile što lakši i brži prolazak izbjeglica, dok je pomoć kojom se hvali vlada ipak većim dijelom došla od samoorganiziranog naroda. Ova razumna odluka Vlade o prolasku ljudi donijela im je puno simpatija u narodu, koje su se još pojačale zbog činjenice da je opozicija trošila vrijeme na širenje lažnih i uznemirujućih glasina. Laskavu titulu kralja idiota ponio je politički pokojnik i posebni savjetnik predsjednice za skupljanje jeftinih političkih poena Andrija Hebrang koji je izjavio kako “ima informacije da je među izbjeglicama puno onih koji su na političkom zadatku”.
Lažna razlika između Milanovića i Orbána
U konkurenciji s takvim psihopatima nije teško ispasti pozitivac. Ipak, dojam “humane ekipe” koji je vlada nastojala izgraditi zapravo je prilično pogrešan. Na primjer, koliko god su hrvatski i mađarski političari zadnjih dana izmjenjivali “oštre” riječi, ipak su zajedno i koordinirano radili istu stvar: žurno su prebacivali izbjeglice preko svoje zemlje kako bi umanjili potencijalnu političku štetu za svoje vlade. Dio njihove brige za vlastite rejtinge su i te odglumljene svađe. Mađarske vlasti glume da su spremni pobiti sve izbjeglice zato što su muslimani, a hrvatske glume da sve čine kako bi spasile ljude “bez obzira na vjeru i naciju”. Jedni se zbog unutarnje politike predstavljaju kao opaki fašisti, a drugi kao kozmopoliti.
Ali osim što bez obzira na retoriku rade iste stvari, Orbán i Milanović na posljetku imaju i prilično slične stavove, koji naravno nisu njihovi, već su stavovi njemačke vanjske politike. Kao što je Mađarska optuživala Hrvatsku da ne čuva “vanjske granice EU” tako je i Hrvatska požurila da za istu stvar optuži Grčku. Takozvani premijer RH, odnosno lokalni provoditelj njemačke politike u Hrvatskoj, tako je našao za potrebno da u ime svog gazde optužuje druge zemlje zato što ne pucaju i ne tuku izbjeglice, znači onu isti stvar koju se on ne usudi napraviti jer ga je strah reakcija naroda i koju se iz istih razloga ni Njemačka ne usudi raditi na svojim granicama.
Kariku po kariku
Drugačije stvari stoje kad je izbjeglička bijeda daleko od očiju. Milanović je na primjer izjavio da Grčka treba obalnom stražom proganjati izbjeglice i tako ih dodatno ugroziti na onom istom mjestu gdje se neki dan utopilo preko 30 ljudi. Njemački ministar vanjskih poslova je istovremeno s krizom u Hrvatskoj otputovao u Tursku i tamo dogovorio s lokalnim vlastima da će “zadržavati” izbjeglice. Posljedica njemačke politike u Turskoj je jučerašnje naguravanje izbjeglica na stadion u Jedrenama i batinanje svakoga tko je htio otići. Iako činjenice jasno govore jedno, političari pokušavaju raditi drugo: do sada se pokazalo da ne postoji način da se “zaustave” izbjeglice, čak ni batinanjem i ubijanjem.
Kad je Grčka izgradila zid prema Turskoj, izbjeglice su krenule preko Bugarske, kad je Bugarska izgradila zid, krenule su preko mora, kad je Mađarska izgradila zid krenule su preko Hrvatske itd… Ograde i represija nisu zaustavili ni jednu izbjeglicu, samo su njihov put učinile još opasnijim i još sporijim. Svi koji zagovaraju ili provode zaustavljanje izbjeglica silom ili preprekama u tom smislu čine zločin protiv ljudskih života i za njega moraju odgovarati. Europska graničarska ideologija jednako je opasna kao i uvijek, samo što se njezini najsmrtonosniji rezultati pomiču unazad kariku po kariku u migrantskom lancu, od Njemačke Mađarskoj, od Mađarske Hrvatskoj itd…
To pokazuje da se ljudi na vlasti boje kako ćemo reagirati ako njihova ubilačka politika bude javna. Na nama je samo da budemo korak ispred i u svakom od tih lanaca radimo u korist života, protiv politike smrti i ubijanja radi interesa europskog kapitala.