Za vrijeme svakih novih izbora režim se svojski trudi privući što više ljudi na glasanje. Sve strukture vlasti tada se uključe u proces uvjeravanja da naš glas stvarno o nečem odlučuje. Svi ideološki aparati od medija do škola počnu govoriti o građanskoj dužnosti, političari dolaze među ljude i svašta im obećaju, a iz javnog prostora neprestano se poziva da izađemo na izbore, sve kako bi se održala i legitimirala buržoaska vladavina. Nakon što se izbori završe i nastavi s politikom služenja kapitalu, gubimo svaku mogućnost da putem Sabora poništimo štetne odluke, a nemamo mogućnost ni da smijenimo političare zbog njihovih odluka.
Parlamentarna demokracija tako ustvari ne služi ničemu (bar za narod) i ona ne može promijeniti klasnu suštinu sistema. No malograđanske iluzije o dosezima buržoaske demokracije i dalje ne jenjavaju. Unatoč svom iskustvo radničkog i revolucionarnog pokreta na ovom području i dalje nema realne političke snage koja bi gledala dalje od borbe za fotelje.
Prije više od 90 godina, u znatno drugačijoj situaciji od današnje, pred radnički pokret se postavila dilema: borba putem izbora ili klasna borba na ulici. Tadašnja vodstva socijaldemokratskih snaga zalagala su se za suradnju proleterskih partija s buržoazijom u parlamentu i u vladi. Oni su smatrali da treba izgrađivati buržoasku demokraciju i da će tako omogućiti svestrani razvoj radništva. Ta politika klasne suradnje s kapitalistima se nazivala ministerijalizam. Pred prve izbore u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca dogodio se rascjep u kojem su tzv. desne snage, odnosno snage koje su bile orijentirane na izbore i nisu vjerovale u revolucionarnu snagu radnika, bile izbačene iz revolucionarnog pokreta.
Primat socijalnih pitanja
Prvi izbori u tadašnjoj Kraljevini SHS, koji su služili da vlast ispita raspoloženje mase pred izbore za ustavotvornu skupštinu, bili su općinski, odnosno gradski. Na krilima revolucionarno raspoloženog radništva mjesna politička organizacija Socijalističke radničke partije – komunista u Zagrebu odlučila je iskoristi izbore u svrhu propagande za komunizam, za jačanje Partije, za raskrinkavanje građanskih stranaka itd. Svjesni ograničenja buržoaska demokracije nastojali su uvjeriti mase da svoje teško stanje mogu popraviti tek zauzimanjem političke vlasti. Pritom je uvijek bio istican konačan cilj Partije, a to je uspostava socijalizma.
Sve građanske stranke su vodile, slično kao i danas, kampanju oko “kulturnih” pitanja te su igrale na kartu neriješenog nacionalnog pitanja. Partija, povezna s radnim narodom, ukazivala je prije svega na neriješeno ekonomsko i socijalno pitanje te naglašavala potrebu za poboljšanje teškog ekonomskog i socijalnog položaja radničke klase kao i siromašnog gradskog stanovništva. Potpuno rješenje ovih pitanja povezivali su sa osvajanjem političke vlasti od strane proletarijata, rušenjem tadašnjeg društvenog uređenja i stvaranjem novog socijalističkog uređenja. Financiranje cijele kampanje nije išlo preko natječaja, crnih fondova i slično, nego je formiran “crveni izborni fond” iz dobrovoljnih priloga u čiju korist su se radnici odricali i svoje jednodnevne zarade.
Buržoaske stranke su oštrom kampanjom nastojale uvjeriti narod da su komunisti u stanju svojim destruktivnim radom onemogućiti razvoj i procvat Zagreba i njegovog “građanskog” društva. Također, zakon po kojem se glasovalo išao je na štetu Partije koja je ostala oštećena za veći broj glasova, a bila je povrijeđena i tajnost glasanja.
Pobjeda se čuva na ulici
U takvim uvjetima, na izborima održanim 21. ožujka 1920. godine, najveći broj glasova pripao je SRPJ(k) koja je dobila 7.011 glasova, od ukupno 17.852 i osvojila 20 zastupničkih mandata od 50. Pobjeda je proslavljena velikim mitinzima od nekoliko desetka tisuća ljudi, a ona je svjedočila dubokom revoltu najširih slojeva Zagreba prema postojećem režimu. Zagreb je tako i po prvi put u povijesti dobio gradonačelnika komunista, Svetozara Delića, izabranog iz redova Kluba komunističkih gradskih zastupnika. Iako je to pitanje za Partiju bilo od drugorazrednog značaja pa je prepustila građanskim strankama da se same među sobom dogovore, one niti to nisu bile u stanju napraviti.
Svoj nepomirljiv stav prema vlasti komunisti su odmah pokazali Deklaracijom i odbijanjem prisege kralju. Zbog toga je vlast odlučila komuniste proglasiti veleizdajnicima, poništiti njihove zastupničke mandate i raspustiti Gradsku skupštinu. Odmah su krenule i s represivnim mjerama, a nedugo zatim i otvorenim terorom prema revolucionarima. Na ovaj očekivani teror radnička klasa je odgovorila bojkotom ponovljenih izbora tako da je na njih izašlo samo 3.290 birača.
Ovi izbori pokazali su zagrebačkoj organizaciji da je uspjela pridobiti, okupiti i organizirati radničku klasu i ostale progresivne slojeve za svoj program te je iskoristila izbore ne kao cilj, već kao jedno od sredstava da se dođe do cilja. S druge strane pokazalo se da od “buržoaske zakonitosti” nema ništa ako ona ne odgovara buržoaskim interesima. U današnjoj situaciji kada nema snage koja uspijeva organizirati radničku klasu svako izlaženje na izbore je besmisleno. Umjesto da trošimo vrijeme na beskorisne kampanje građanskih stranaka, trebamo se organizirati i potruditi da izgradimo političku snagu koja će zaista predstavljati alternativu. Ne sa izbornim listama, već u svakodnevnoj klasnoj borbi!