Već mnogo godina unazad Prvi maj nosi etiketu “simboličnog” dana u kojem se prigodničarski isto tako “simboličnim” gestama nastoji upozoriti na položaj radničke klase u zemlji. Uz neizostavni folklor javnih gastronomskih priredbi omogućenih u dobro ustaljenoj populističkoj maniri lokalnih političara, ili pak uživajući u dokolici od milosrdnog poslodavca poklonjenog neradnog dana, to je praznik kada se jednom godišnje prešutnim kompromisom vlastodržaca, medija i poslodavaca, glavne uloge na javnoj sceni prepuštaju sindikalnim vođama kao prilika za pokušaj javnog opravdanja svojih dobro plaćenih funkcija pred vlastitim članstvom, a kao prividno ravnopravno pozicioniranje unutar od poslodavaca i države dirigiranog tzv. “socijalnog dijaloga” koji služi kao legitimacija proturadničkih ekonomskih reformi.
Sindikalni vođe, potpuno uživljeni u ulogu ekskluzivnih predstavnika radničke klase u zemlji, dakako, nikada ne propuštaju priliku da svojim “simboličnim akcijama” upotpune dekor prvomajske svečanosti. Povezujući te svoje “simbolične akcije” mahanja žutim i crvenim kartonima uz zvučnu kulisu nezaobilaznih zviždaljki, zazivajući “promjenu smjera”, ili pak kolektivnim fotografiranjem, što je ovogodišnji izraz genijalne inovativnosti sindikalnih vođa, uz opetovano “slanje poruka” predstavnicima režima i kapitalistima i dovodeći ih u kontekst herojskih borbi radničke klase s početaka njenog organiziranja, oni zapravo pervertiraju i obezvrijeđuju činjenicu da su sve te borbe bile nasilni sukobi represivnih snaga režima kao sluga kapitalističke klase s jedne i radnika koji su se nastojali izboriti za što bolje radne i životne uvjete s druge strane. U tim je nasilnim borbama radnička klasa prolila mnogo krvi kako bi se izborila za ona prava koja se danas, više nego ikad prije, urušavaju pod teretom neoliberalnih reformi.
I dok s jedne strane predstavnici režima kroz svoje ideološke aparate (medije, obrazovni sustav, institucije) nastoje stvoriti mišljenje kako su nasilne radničke borbe relikt prošlosti, a jedini legalni okvir borbe za radnička prava je tzv. “socijalni dijalog” kao institucionalni okvir kojeg su sindikati svesrdno prihvatili u svrhu samoopravdanja vlastitog postojanja, s druge strane metode kojima se režim obračunava sa radnicima kada organizirano ulaze u neposredan sukob sa interesima kapitala ostale su identične onima koje je režim upotrebljavao u 19. st. Nasilna intervencija specijalne policije nad radnicima koji su branili svoja radna mjesta u brodogradilištu Nauta Lamjana na otoku Ugljanu samo je najrecentniji primjer režimskog gušenja pokušaja radnika da se samoorganiziraju. I dok represija države nad radnicima jača proporcionalno sistemski generiranoj ekonomskoj bijedi koja je inicijator radničkog otpora prema kapitalizmu, sindikalni vođe igraju režimsku igru pacifiranja radničke klase.
U posljednjih 25 tranzicijskih godina pokazalo se da su sindikalisti koji su bili uspješniji u toj igri bivali nagrađeni od režima i kapitalista visokim pozicijama u politici i ekonomiji, dok oni neuspješniji već godinama uživaju materijalne privilegije koje sa sobom nosi udobnost sindikalne fotelje. A vrlo je teško ispod sindikalnog staklenog zvona konformizma i oportunizma biti osjetljiv na posljedice neoliberalnog kapitalizma. Oni se pozivaju na pravo na reprezentativnost dok su najveći dio radničke klase , uglavnom zaposlenih u privatnom sektoru u Hrvatskoj kao i preko 400 000 nezaposlenih danas sindikalno neorganizirani. Visoka stopa nezaposlenosti, kao i najava tzv. outsourcinga radnika iz javnog u privatni sektor, izvršavaju svoju sistemsku funkciju održavanja prekarnih uvjeta rada kao i smanjenje radničkih prava i cijene rada. Skoro donošenje novog zakona o radu biti će formaliziran izraz potpunog urušavanja radničkih prava kao finale procesa koji na ovim prostorima traje dva i pol destetljeća, ali i pouka da su interesi radničke klase i interesi kapitala, pa tako i države koja ih zastupa i sindikata koji im daju legitimaciju, uvijek na suprotstavljenim stranama.