Vukovar dijeli sudbinu gotovo svih gradova na periferiji Hrvatske. Dok njegovi stanovnici, poput ostalih u slavonskim selima i gradovima, jedva spajaju kraj s krajem i bore se s posljedicama rata i tranzicijske propasti industrije, dodatno ga uništavaju gradski moćnici. Njima nije dosta što ljudi masovno odlaze trbuhom za kruhom, pa i ono malo naroda što je tamo ostalo pokušavaju zavaditi i učiniti život u tom gradu još mučnijim.
Grad je prije rata imao oko 45 tisuća stanovnika. Danas ima jedva 20 tisuća. Nekadašnji gigant Borovo zapošljavao je 23 tisuće radnika i imalo je 620 prodavaonica diljem Jugoslavije. Sad je tamo zaposleno tek 600 ljudi, a njihov utjecaj na vlastitu sudbinu gotovo je nikakav.
Ono na što Vukovarci sigurno mogu utjecati je odbacivanje i ignoriranje huškačke politike njihovog gradonačelnika Ivana Penave i drugih gradskih moćnika. Osim što domaći mediji ne prestaju potencirati priče o ratu i tenzijama, pa ništa više o Vukovaru i ne znamo osim toga, gradonačelnik se u posljednje vrijeme uporno trudi da sukobi ponovno ožive.
Par dana nakon što je iz karijernih i politikantskih razloga prozvao učenike srpske nacionalnosti zbog nepoštivanja hrvatske himne i objavio na svojim službenim stranicama njihove snimke, dogodio se napad na učenike koji pohađaju nastavu na srpskom jeziku.
Poput mnogih drugih političara posljednjih 30 godina, Penava živi od podjela i sukoba u kojima uvijek stradavaju obični ljudi, a nikada političari. Nacionalisti ne mogu Vukovaru ni Hrvatskoj ponuditi ništa osim mržnje i razaranja. Bolji život moguć je samo u suživotu različitih zajednica, etničkih, vjerskih itd. I bez huškačkih političara sa svih strana.