Danas je obljetnica Oktobarske revolucije – događaja koji je zauvijek promijenio svijet. Neposredno nakon tog prvog uspješnog obaranja diktature kapitala, barikade sa crvenim zastavama nikle su po cijeloj Europi, a sljedećih osamdeset godina nije bilo kapitalista u svijetu koji nije drhtao pred opasnošću od komunista u halama svoje tvornice. Uz sve opravdane primjedbe koje možemo i trebamo reći na promašaje revolucionarnog pokreta dvadesetog stoljeća upravo je on (a ne netko drugi) narode Europe oslobodio od fašizma, narode bivših kolonija od ropstva, radnike Istoka izbavio iz tisućljetnog blata i siromaštva, a radnicima Zapada omogućio da uživaju “državu blagostanja” kojom je kupovan njihov mir. Svako pojedinačno socijalno pravo – od liječenja i obrazovanja do osmosatnog radnog vremena izboreno je u krvavim borbama oktobarskih revolucionara i onih koji su se vidjeli kao njihovi nasljednici. Sve to krenulo je od jednog juriša čije su šanse da uspije bile minimalne, a program koji su postavili maksimalan. Protiv svih i unatoč nemogućim omjerima oni su postigli ono što nisu mnogi prije i poslije njih – i to vođeni nepokolebljivim uvjerenjem da samo revolucija može donijeti socijalizam, a samo socijalizam može donijeti “kruh, slobodu i mir”.
Suprotno tom revolucionarnom duhu, ljevica je posljednjih dobrih četrdeset godina potrošila na to da se ponovo “izumi”. Htjela se “osloboditi dogmi” starih revolucionara i pritom ostala bez suvislog programa, pokušala se “pluralizirati” i pritom izgubila svoj identitet, odustala od starih formi organiziranja i pritom izgubila svoju snagu, te sve brže i sve lakše odustajala od svojih zahtjeva. Borbu za socijalizam zamijenila je “traženjem alternative”, socijalizaciju sredstava za proizvodnju zamijenila je “obranom javnih dobara”, besklasno društvo “minimalnim dohocima”, borbu protiv imperijalizma promoviranjem “Fair Tradea”, a revolucionarnu demokraciju Europskim parlamentima i “građanskim inicijativama”… Sa svakim novom “izumom” postajala je sve nesposobnija da se suprotstavi klasnom neprijatelju. Što je više odustajala od sebe, to je više i brže gubila bitke. Nakon što je izgubila gotovo sve što je ikada osvojila, još uvijek se trudi smanjiti svoje apetite, možda usporiti tu i tamo neku privatizaciju, ublažiti poneki zakonski prijedlog koji nas vraća na početke industrijske revolucije. Tako dobrovoljno kastrirana nije igrala gotovo nikakvu ulogu u masovnim pobunama tijekom posljednje krize i tako nove generacije prepustila teoretičarima zavjere ili starim gospodarima u novim uniformama.
Ljevica koja se sama boji toga što bi njezini zahtjevi trebali biti, ne može dobiti ni poštovanje naroda, ni izazvati strah neprijatelja. Ona je u opasnosti da nestane baš u trenutku kad toliko toga ovisi o njoj. Da bismo je obnovili ne treba nam još jedno prilagođavanje granicama politike koje postavlja neprijatelj. Treba nam samopouzdanje da vjerujemo u ono što smo naučili, hrabrost da zagovaramo ono što vjerujemo i odlučnost da provodimo ono što zagovaramo. Treba nam da vratimo duh revolucije i ljevicu u ofenzivi.