Krajem prošle godine otvorena je istraga Državnog odvjetništva protiv Georga Gavrilovića zbog nezakonitog stjecanja vlasništva nad mesnom industrijom Gavrilović devedesetih godina. Prilikom privatizacije tvrtke koja je manjim dijelom nastala od bivšeg vlasništva njegove obitelji nezakonito je stekao najmanje dva milijuna njemačkih maraka, a počinjena šteta višestruko je veća.
Gavrilović je od krajem 1991. godine iskoristio ratnu situaciju i uspio u nakani da se na štetu države okoristi stjecanjem više tvrtki u stečaju vrijednih gotovo 68 milijuna tadašnjih maraka. Ugovorom o prodaji poduzeća u stečaju obvezao se platiti 3,3 milijuna maraka, iako za to plaćanje nije imao novčanih sredstava niti ih je namjeravao osigurati iz privatne imovine. Gavrilović nije uplatio obećani iznos, ishodio je promjenu osnivača, djelatnosti i imena tvrtke trgovačkog društva Gavrilović mesna industrija d.o.o. i upisao se pri tom kao osnivač i direktor novog trgovačkog društva kojemu je istog dana izvršio pripajanje trgovačkih društava u stečaju. Gavrilović je znajući da se na inozemnom računu jedne osobe nalazi novac za potrebe obrane, od tadašnjeg ministra financija zatražio da toj osobi naloži da u njegovu korist uplati dva milijuna maraka, što je i učinjeno. Nakon uplate milijunskog iznosa, Gavrilović je uz dodatni kredit podignut na temelju imovine tvrtki u stečaju uplatio iznos iz ugovora o kupovini na račun jednog inozemnog trgovačkog društva.
Georg Gavrilović nakon preuzimanja tvornice prodao je i unovčio sve što je mogao. Budući da nije kupio ni pokretnu ni nepokretnu imovinu nego samo ime, nije upisan kao vlasnik i ima sudsko rješenje da nije vlasnik nikakve imovine tvornice Gavrilović. Treći dan nakon Oluje treći dan došlo je do požara u tvornici, za kojeg se sumnja da je podmetnut, ali zbog njega ni tada nije uspjela izgorjeti sva dokumentacija koja dokazuje kriminalne radnje Georga Gavrilovića.
Iskorištavanjem ratne situacije pokušalo se zataškati da je Georgov otac, Đuro Gavrilović još 1967. godine bio isplaćen za tvornicu u iznosu od 14 milijuna američkih dolara, sa 13 posto dionica i nešto zlata. Đuro Gavrilović bio samo 13-postotni dioničar u staroj tvornici. Nakon toga se Đuro Gavrilović odrekao brenda i recepture, potom je otišao u Beč i pokrenuo novi biznis koji je propao te se sedamdesetih godina vratio u Petrinju i zaposlio u tvornici gdje je radio do mirovine.
Stara tvornica Đure Gavrilovića bila je u centru Petrinje i sastojala se od tri stare šupe. 1957. godine su radnici krenuli s projektom izgradnje nove tvornice i pogona koji su se dorađivali sve do 1990. godine. Odrekli su se tri mjesečne plaće, davali zajam, podizali skupe kredite i imali male plaće, a sve kako bi se pogon pokrenuo i radio. U mesnu industriju su uložili 550 milijuna njemačkih maraka. Krajem 1990. godine u petrinjskoj je mesnoj industriji bilo zaposleno 2503 radnika, dok je SOUR Gavrilović zapošljavao ukupno preko 5800 radnika.
Nova tvornica napravljena je isključivo iz sredstava radnika. Gradnju su počeli 1961. godine, a tvornica je iz starih šupa preseljena u novu tvornicu 1965. godine. Izgradili su tvornicu koja je prema ocjenama američke inspekcije bila među u tri najbolje tvornice mesnih prerađevina u svijetu, a po tehnologiji, higijeni i stručnom vodstvu prva u svijetu. Radnici su izgradili to svojim novcima i skupim kreditima banaka i dograđivali sve do 1990. kad je u prosincu te 1990. godine u pogon puštena nova klaonica svinja.
Sva imovina u vidu 500-injak prodajnih mjesta, odmarališta i hotela pripadala je tvornici Gavrilović, odnosno radnicima. Ipak, krajem 1989. godine uprava Gavrilovića odlučila je dokapitalizirati poduzeće te izaći na svjetsku burzu dionica. Početkom 1990. Ekonomski Institut izradio je procjenu vrijednosti mesne industrije Gavrilović koja je sa svim pripadajućim nekretninama i pokretninama procijenjena na 1,7 milijardi dolara.
Tvornica Gavrilović je s nekad 53 tisuća tona proizvedenih mesnih prerađevina, nakon Georgova preuzimanja spala na 8000 tona i to uglavnom od sirovina koje uvozi iz Španjolske, Argentine i to smrznutih iz robnih rezervi kojima su istekli rokovi trajanja. Puris kojeg je također dobio od Linića za kunu nakon godinu i pol doveo je do likvidacije. Princip uništavanja na račun privatnog bogaćenja kod obitelji Gavrilović pokazao se i više nego uspješan.
Obitelj Gavrilović je 2004. skupa s Vindijom, Podravkom, Krašom i Lurom preuzela trgovački lanac Diona u stečaju. Gavrilovići su 2007. postali jedini vlasnici, a u nekoliko godina prodali su skoro sve od stotinjak Dioninih trgovina. Godine 2010. preuzeli su franšizu McDonald’sa, odnosno njihovih 16 restorana u Hrvatskoj. McDonald’s posluje preko tvrtke Globalna hrana, koja je lani imala dohodak od 282,6 milijuna kuna i 27,5 milijuna kuna dobiti. Tvornica Gavrilović imala je 2013. 509,4 milijuna kuna prihoda i 20,8 milijuna dobiti.
Nasljednicima Đure gavrilovića ni to nije dovoljno pa su odlučili podnijeli su tužbu protiv Hrvatske arbitražnom sudu u Parizu tražeći odštetu od 300 milijuna eura i povrat nekretnina za koje smatraju da im pripadaju, a radi se o 446 stanova u Hrvatskoj i nekoliko lokala. Georg Gavrilović je pak u New Yorku je pokrenuo arbitražni postupak kojim od Hrvatske traži naknadu za navodno neostvarenu dobit od 300 milijuna eura. Istovremeno je podnio i zahtjev za povrat svih nekretnina Gavrilovića – oko 2000 stanova, robne kuće, ranije hotela, petrinjske tržnice i drugih nekretnina, pa čak i nekih gradskih nogostupa.
Na sustavno uništavanje petrinjske mesne industrije radnici su nebrojeno puta upozoravali kao i na izvršenu privatizacijsku pljačku. Ipak, nijedna institucija nije reagirala sve dok Gavrilović nije zbog pohlepe tužio državu. Ovaj igrokaz oko arbitraže i istrage neće doprinijeti očuvanju radnih mjesta čiji se broj do sad smanjio tek na nekoliko stotina, a kapital će i dalje diktirati uvjete uništavanja posrnulog petrinjskog mesnog diva.