Dramatična vijest “Togliatti je mrtav”, objavljena 21. lipnja 1964. na naslovnici specijalnog izdanja komunističkog lista L’Unità, bila je uvod u veliku ceremoniju opraštanja od generalnog sekretara Komunističke partije Italije od 1938. do 1964. Palmira Togliattija su opisivali kao “velikog sina talijanskog naroda, briljantnog vođu međunarodnog komunizma, borca koji je cijeli svoj život proveo u teškoj i neumornoj borbi za socijalizam, demokraciju i mir.” Četiri dana kasnije u Rim, gdje se odvijao njegov sprovod, slilo se preko milijun ljudi iz svih dijelova Italije, Europe i iz čitavog svijeta kako bi sudjelovalo u uličnoj procesiji goleme pogrebne povorke. Među njima se našao i sicilijanski slikar Renato Guttuso koji će osam godina kasnije svoje najpoznatiju sliku “I funerali di Togliatti” / “Togliattijev sporovod” (1972.) posvetiti upravo tom događaju.
Na impozantnom platnu, dugom četiri i pol metra, proteže se epska priča o internacionalnoj borbi za socijalizam. U njoj su svoje mjesto našle ključne ličnosti koje su sudjelovale u stvaranju internacionalnog komunističkog pokreta, progresivnih sindikata, kao i Komunističke partije Italije. Upravo taj miks različitih protagonista okupljenih oko Togliattijevog odra aludira da borba za bolji svijet i pravedne društvene odnose nije stvar jednog čovjeka i jedne zemlje, nego kolektivna borba koja u konačnici prevladava smrt pojedinca. Na slici se pojavljuju radnici, seljaci, studenti, intelektualci, predstavnici raznih progresivnih organizacija i pokreta kao i velikani komunizma s uzdignutim pesnicama i uz crvene zastave. Tu su Carlo Levi, Anna Kuliscioff, Rosa Luxemburg, Dolores Ibárruri, Angela Davis, Lenjin, Gramsci, Staljin, kao i mnogi drugi koji su se u različitim razdobljima i na različitim kontinentima borili protiv fašizma, klasnog potlačivanja i rasne segregacije.
Sam Guttuso ovako opisuje nastanak djela: “Počeo sam crtajući profil Togliattija nekoliko puta. I odmah sam naišao na problem: naočale. Bilo ga je teško učiniti prepoznatljivim bez njegovih karakterističnih naočala… Okružio sam njegov profil kolažem od cvijeća izrezanim iz nekih cvjetnih časopisa. Tada sam počeo postavljati oko te žarišne točke portrete njegovih drugova, onih s kojima je imao najbliže radne odnose u zemlji, u progonstvu, u Španjolskoj i u Sovjetskom Savezu. Pritom, uzimao sam u obzir stvarne odnose s Togliattijem, a ne njihovu prisutnost na pogrebu”.
Guttuso se ovim radom pokazao kao vrsni kroničar koji je sposoban kistom i bojom zabilježiti veliki događaj svoga vremena ne ograničavajući se na doslovni opis, nego predstavljajući želje i nade onog dijela društva koji se neumorno borio za bolji svijet i pravedne društvene odnose.