Ako su političari u Hrvatskoj općenito beskorisni, predsjednik Republike je jedan od najbeskorisnijih. Jer dok članovi vlade ili parlamenta izvršavaju želje stranog kapitala ili domaćih tajkuna, predsjednik je taj koji njihove odluke samo škropi svetom vodicom kao moderni sekularni i agnostički pop. Pa ipak, nije borba radnica i radnika Imunološkog zavoda ili RIZ-odašiljača ključni nacionalni događaj, niti je spas bilo koje od tih tvrtki nacionalni projekt. Ne, takav projekt je “izbor” na 5 godina potpuno beskorisne figure između kandidata koje je moguće razlikovati samo po spolu ili dobi.
Kada kažemo da su svi kandidati isti, to nije neko naše komunjarsko pretjerivanje ‒ oni to praktično sami priznaju. Protukandidati govore kako predsjedniku zamjeraju to da u proteklih 5 godina “nije napravio ništa”. To samo znači da oni ne mogu smisliti nikakav prigovor na to za što se on zalaže niti ponuditi kakav alternativni program osim upozorenja da nije učinjeno “dovoljno”. Dovoljno čega? To ostaje bez odgovora! Jer suvremeni izbori nemaju nikakve veze s programima, pa onda ni s politikom u pravom smislu. To je parada ušminkanih recitatora lijepih želja. Najveći je strah suvremenog predsjedničkog kandidata da ne zauzme previše određen stav, ni o jednom važnom pitanju. Ako se smije reći nešto lijepo o npr. gljivama, treba biti puno oprezniji o npr. pobačaju. A iznad svega treba “ignorirati” borbe za preživljavanje koje vam se događaju pod prozorom.
Doduše, oni kandidati koji nemaju nikakve šanse da pobijede mogu si priuštiti malo galame i psovati “elitu” koju mrze najviše zato što još uvijek nisu njezin dio. Ako ste pak predsjednički favorit i etablirani član elite onda je najbolje da igrate na kartu uglađenog Europejca/ke, građanina/ke, malo poduzetnika ‒ malo diplomate… Ukratko, trebate glumiti školski primjer nekoga tko je profitirao od tranzicije, kako biste sakrili da su svi ostali izgubili. A ispod uredno popeglanog koncertnog sakoa finog gospodina predsjednika ‒ “ZAMP”, “Zlatica”, itd. Ilegalna i legalna pljačka javne imovine i pogodovanje tajkunima. Jer upravo u onoj mjeri u kojoj kandidati nemaju nikakve političke stavove toliko imaju materijalne interese, svoje i svojih pokrovitelja. Mi znači imamo “čast” da biramo čija će šapa zagrebati po javnoj imovini ‒ ortaci najmlađeg kandidata, jedine kandidatkinje, najvećeg Hrvata ili najiskusnijeg. A mi bismo trebali kao hipnotizirani stajati u redu pred tim kutijama i govoriti sami sebi da ispunjavamo “dužnost” i “sudjelujemo”.
Ne, to nisu naši kandidati ni naši izbori! I prije i za vrijeme i nakon njih nama ostaje samo svakodnevna borba. Jer parade dolaze i odlaze, a netko bi u međuvremenu trebao razmišljati i o tome što nam rade fina gospoda kada se ne smiješe s plakata.