Grad Belfast u Sjevernoj Irskoj je 15. travnja 1972. godine eksplodirao u velikoj pobuni. Podignute su barikade, cijeli kvartovi su oslobođeni, a okupacijska sila Velike Britanije kasnije je prijavila kako je samo tog dana pretrpjela više stotina napada, što oružanih, što kamenjem i drugim predmetima. Povod za ustanak u kojem su sudjelovali i oni otprije politički aktivni i klinci koji su prvi puta u ruke uzeli molotovljev koktel bila je vijest da su britanski specijalci ranije tog dana u zasjedi ubili “Velikog Joea McCanna”, najtraženiju osobu na britanskom popisu i lokalnog heroja radničke klase. Nakon tri dana uličnih borbi, obitelj je dobila njegovo tijelo, a na sprovodu se pojavilo preko pet tisuća ljudi koji su ga u vječnost ispratili uz oružanu pratnju njegovih suboraca.
Joe je rođen 1947. godine u kvartu Falls Road, poznatom po dugoj tradiciji radničkog organiziranja. Šezdesetih, kada je Joe tamo odrastao, Falls je bio centar irske republikanske radničke zajednice u Belfastu. Kao potomak katolika koji su se identificirali kao Irci, Joe je brzo naučio da za njega i njegove susjede ne vrijede ista pravila. Okupirana Sjeverna Irska bila je režim utemeljen na diskriminaciji i apartheidu. Poslove i stanove dobivali su samo oni lojalni kruni i potomci protestantskih doseljenika s druge strane Irskog mora. Republikanski kvartovi nisu dobivali kanalizaciju ni struju, a njihov glas je zbog legalne izborne prijevare uvijek vrijedio manje, pa nisu imali nikakve šanse da poboljšaju svoju situaciju.
Otpor nasilju okupatora
Tih godina mnogi od njih reći će dosta. Veliki marševi koje je organiziralo Udruženje za građanska prava u Sjevernoj Irskoj u pravilu su završavali nasiljem policije i parapolicijskih bandi koje je britanska kruna organizirala od sebi lojalnog stanovništva koje se borilo za vlastite privilegije. Ukratko, na zahtjeve za ravnopravnošću Britanija je odgovarala prebijanjem, a onda i ubojstvima. Kako bi dobili zaštitu od nasilja, mnogi su se okrenuli Irskoj republikanskoj armiji (IRA), oružanoj organizaciji koja je 1921. izborila nezavisnost južnog dijela Irske. U to vrijeme, IRA nije samo organizacija za nezavisnost, nego i vodeća snaga irskog socijalizma koju ne interesiraju podjele na protestante i katolike, nego borba protiv imperijalizma i za socijalističku republiku.
To je bila organizacija kojoj se pridružio Joe McCann nakon što je čitao tekstove Jamesa Connollyja, jednog od vođa borbe za irsku samostalnost početkom stoljeća koji je 1916. poveo borbu za socijalističku Irsku. Kao osamnaestogodišnjak, po zanimanju zidar, uhićen je nakon što je organizirao grupu koja je prekinula akciju novačenja u Britansku vojsku u jednoj školi u Belfastu tako što je razbila projektor i prebila trgovce topovskim mesom koji su tražili svoje nove žrtve. Na suđenju je ostao upamćen po tome što je prkosno odbijao odgovarati na pitanja suda čiju nadležnost nije priznavao jer je predstavljao okupacijsku, a ne irsku instituciju.
Organizator u zajednici
Potpuno predan socijalističkoj strategiji IRA-e, Joe je bio vođa zajednice, organizator ne samo vojnih nego i radničkih akcija, štrajkova i prosvjeda, poput onih protiv užasnih stambenih uvjeta u kojima je živjela radnička klasa. Sve je eskaliralo 1969. kada je Britanija prvi puta poslala vojsku na svoj teritorij da puca po vlastitom stanovništvu kako bi ugušila socijalne prosvjede poput onih u Belfastu koje je organizirao Joe McCann. To je i godina kada se IRA podijelila na one koji su pod svaku cijenu željeli pojačati nasilje koje je eskaliralo (Prijelazna IRA) i one koji su borbu vidjeli kao dio socijalističke strategije, koja mora ciljati ujedinjenju protestantske i katoličke radničke klase protiv vlasti (Službena IRA). McCann je ostao čvrsto na socijalističkoj liniji.
Podjela radničke klase je bio cilj britanske vlasti, koja je obučavala bande lojalista i nagovarala ih da napadaju katoličke civile te organizirala logore bez suđenja za političke protivnike (Internment). Svrha je bila da se sve pretvori u rat između različitih zajednica, umjesto između klasa. McCann i Službena IRA grčevito su se borili protiv tih podjela i radili na radničkom jedinstvu. To je razlog zašto je tih godina Britanija upravo njih smatrala najvećom prijetnjom, kao što otkrivaju izvještaji njihovih tajnih službi. U Fallsu, McCann nije samo rukovodio obranom kvarta, nego je bio i zadužen za edukaciju lokalnog stanovništva, osnivao je radničke zadruge, a organizirao je i “socijalizaciju” javnog prijevoza, odnosno natjerao je vlasti da ne naplaćuju prijevoz autobusima lokalnom stanovništvu.
Simbol herojstva
Sve to učinilo ga je “najtraženijom osobom” za britanske vlasti. Unatoč svojoj hrabrosti za koju su njegovi drugovi govorili da graniči s ludošću, McCann je često bio glas razuma, a zaradio je poštovanje čak i svojih neprijatelja radeći na pomirenju s Prijelaznom IRA-om i pokazujući milost prema neprijateljskim zarobljenicima. Za njega, ovdje nije bila riječ o osveti, nego o političkoj borbi. Nakon što je s malom grupom dobrovoljaca obranio kvart od napada 600 britanskih vojnika u bitci kod pekarnice Inglis dobio je nadimak “Veliki” i postao je simbol “Narodne vojske” kako se nazivala Službena IRA. U periodu kada je svaki pandur i vojnik imao njegovu sliku i naredbu da ga ubije na mjestu, Joe se redovito zamaskiran šetao po centru grada.
Kada su ga konačno prepoznali, vojnici okupacije nisu oklijevali. Nenaoružanog su ga ubili i onda ispalili nekoliko desetaka hitaca u njegovo beživotno tijelo. Joeova smrt ostavila je ozbiljne posljedice po snagu revolucionarnog pokreta. Njegova organizacija, Službena IRA, počela je slabiti kako je sukob počeo postajati sve više “sektaški”, odnosno sukob između protestanata i katolika, baš kako je to željela britanska vlada. Na kraju su se sasvim povukli iz sukoba, a nositelj borbe za ujedinjenu socijalističku republiku postala je Prijelazna IRA. Njezina je borba imala svoje heroje, ali sjećanje na Velikog Joea nikada nije nestalo i on ostaje simbol revolucionarnog herojstva u Irskoj i šire.