Tijekom posljednjih nekoliko godina naša je grupa više puta bila u prilici da prati i manje ili više sudjeluje u borbama uglavnom radnica tekstilne industrije pred gašenjem. Iako su to različite firme ponekad u različitim gradovima, teško je ne vidjeti da su mnogi dijelovi njihovih priča slični. Osim što svaka za sebe govore o nepravednosti institucija, destruktivnosti vlasnika, ali i hrabrosti i solidarnosti radnica, ove priče zajedno daju i bolju sliku učinaka tranzicije u Hrvatskoj. Zbog toga smo odlučili ovaj broj Radničkih vijesti u cijelosti posvetiti tekstilnoj industriji u nadi da će koristiti i drugima koji žele bolje razumjeti i osnažiti borbu radničke klase. Više u uvodniku:
Nekad smo svašta proizvodili u ovoj zemlji! Ogromni kompleksi kao što su oni zagrebačke Prvomajske, karlovačke Jugoturbine, sisačke ili splitske Željezare, da navedemo samo par, bili su respektabilni i u europskim razmjerima. Ali i osim tih velikih kompleksa, gotovo svako veće selo imalo je neku tvornicu koju bismo tada nazvali malom, iako su obično zapošljavale više radnika od današnjih najvećih proizvodnih pogona u Hrvatskoj. Nije to bila samo velika metalska i strojarska industrija: proizvodilo se sve, od tehnike do hrane, odjeće i obuće, a zatim su tu bile i građevinske tvrtke, velika prijevoznička poduzeća itd… Preko te proizvodnje i te industrije uspjeli smo graditi škole, sveučilišta, bolnice, vrtiće, stanove, kina i svu ostalu infrastrukturu. Radom u toj industriji izgradili smo gotovo sve što i danas imamo.
Kao što je svima poznato, malo je ili ništa ostalo od toga ostalo danas. Prvo su nam rekli da te tvrtke nisu prilagođene suvremenim tržištima iako su još uvijek poslovale solidno. Onda su ih dvadeset i pet godina “prilagođavali” sve dok od njih nije ostalo ništa. Neke grane su se održale nešto duže, a od svakakve različite proizvodnje, Hrvatska je ipak bila desetljećima prepoznata kao velesila u dvije: brodogradnji i tekstilnoj industriji. Obje te grane danas su pred gašenjem, a ovdje se bavimo posebno tekstilnom industrijom i razlozima zašto je “u problemima”. Tvrtke kao što su zagrebački DTR i Kamensko, osječka MK Slavonija i varaždinski Varteks dobri su primjeri toga kako tvrtke ne propadaju iz “neprilagođenosti” niti ih je pomela neka “sudbina” ni “stanja tržišta” ni “krize”. Sve te tvrtke su, kao i mnoge druge poput njih, uništene radi privatnih interesa njihovih vlasnika ili upravljača. Svi ti biznismeni i tajkuni tijekom posljednjih dvadeset i pet godina najbolje su pokazali da su najgori gospodari – upravo poduzetnici. Bez obzira na to hoće li im ikada suditi, sva ta uništavanja bila su kriminalna. Ali to ne znači da su ta uništavanja bila neka iznimka od sistema. Zapravo, cijeli sistem koji omogućava uništavanje preko noći nečega što je građeno desetljećima, radi privatnog interesa tajkuna i na štetu radnika pojedinih firmi, ali i zemlje u cjelini – cijeli taj sistem je kriminalan. Neka ove priče koje smo sakupili pomognu da se što lakše i što brže razvije svijest i borba za sistem u kojem više nećemo uništavati radi bogaćenja pojedinaca, nego graditi radi razvoja cijele zajednice.