7. studenog 1917. dogodio se prevrat koji se kasnije nazvan Oktobarskom revolucijom. Nazvan je tako jer je u tadašnjoj Rusiji još vrijedio stari julijanski kalendar prema kojem je još bio mjesec listopad (oktobar). Taj prepad na institucije prijelazne vlade nije bio spektakularna bitka (takve bitke će uslijediti kasnije) ali je bio revolucija u tome što je umjesto nedemokratske Prijelazne vlade vlast predao sovjetima – institucijama samoorganiziranog naroda. Tim činom potpuno je promijenjen karakter vlasti i način na koji se donose odluke o stvarima koje se tiču svih. Oktobar se dogodio u doba Prvog svjetskog rata u kojem je Rusija bila važna sudionica. Uloga koju je carska vlada sebi namijenila u tom ratu toliko ju je iscrpila da se vlast praktički raspala nakon čega ju je zamijenila Prijelazna vlada bivših opozicionara. Međutim, osim pada carizma, još se jedna velika promjena dogodila na političkoj sceni Rusije, a to je ponovna aktivnost sovjeta koje su ruski radnici stvarali i u ranijim pobunama. Sada su ta masovna tijela postala moćni faktor u kojima je narod aktivno sudjelovao i u koje je imao puno povjerenje. Tako su stvorena dva centra vlasti: Prijelazna vlada i sovjeti, što u početku nije stvaralo velike probleme pošto su sovjeti podržavali Prijelaznu vladu. To se uskoro promijenilo.
Naime, suprotno očekivanjima radnika, Prijelazna vlada nije imala namjeru da provede one mjere koje su bile u interesu širokih slojeva kao što su raspodjela zemlje onima koji od nje žive, osiguranje prehrane stanovništva nauštrb trgovaca hranom ili izlazak iz rata u kojem je interes mogao imati jedino kapital, ali ne i obični ljudi koji su u njemu masovno ginuli. Prijelazna vlada nije ispunila očekivanja radnika jer ih ni nije mogla ispuniti. Bez obzira jesu li njome rukovodili liberali ili kasnije socijalisti, ona je bila igračka u rukama kapitala. Vlada je bila uspostavljena na konceptu parlamentarizma (iako bez pravog parlamenta) što je predstavljalo napredak u odnosu na carsku diktaturu, ali je s pravom demokracijom ima malo veze.
Nisu sve grupe bile tako oduševljene Prijelaznom vladom. Boljševici (koji su se kasnije nazvali komunistima) bili su tek jedna od socijalističkih grupa i manjina u sovjetima, ali su otpočetka bili potpuno svjesni karaktera Prijelazne vlade. Oni su vodili beskompromisnu borbu protiv vlade i za vlast sovjeta. Zbog te borbe bili su jedno vrijeme i brutalno proganjani, kao u vrijeme carizma. Nisu uništeni samo zato što su već imali izgrađenu organizacijsku strukturu prilagođenu radu u uvjetima ilegalnosti. Različite liberalne i socijalističke stranke koje su ranije bile ujedinjene u otporu carizmu sada su se jasno podijelile: jedni su zagovarali kapitalizam samo bez cara i buržujsku državu, a drugi radikalnu promjenu koja će omogućiti direktno-demokratsku kontrolu nad proizvodnjom i razmjenom u korist većine stanovništva. S jedne strane bili su boljševici, a s druge gotovo sve ostale stranke uključujući i one koje su se smatrale socijalističkima. Ipak, boljševici su bili ti koji su zadobili povjerenje većine u sovjetima jer su bili jedini koji su zagovarali ono što je bilo u interesu većine stanovništva. Rušenje prijelazne vlade i predaja vlasti sovjetima koju su izvršili boljševici bila je izvedena pod parolama: mira, kruha i slobode. Dakle, revolucija nije bila shvaćena kao čin stvaranja besklasnog društva ili ukidanja čovjekova otuđenja, nego kao čin ispunjenja najosnovnijih potreba većine i to ne zato što su boljševici manje vjerovali u konačno stvaranje besklasnog društva, nego zato što su umjesto sanjarenja o njemu ponudili program i organizirali snagu koja ga može izvesti.
Oktobarskom revolucijom tek je počela bitka za koju ni oni nisu pretpostavljali da ih čeka i koja će ih uskoro prisiliti na kompromise koji će drastično promijeniti njihov program, ali koji će naposljetku omogućiti opstanak sovjetske države protiv svih očekivanja reakcionara i imperijalista. Ti kompromisi pomogli su u stvaranju široke baze potpore i jedinstva potlačenih u borbi: boljševici su se borili za raspodjelu zemlje seljacima jer je to bio njihov zahtjev, iako su znali da podjela na male posjede ne rješava agrarni problem; borili su se za osamostaljenje malih naroda od Rusije jer je to bio njihov zahtjev iako su znali da će te male nacionalne državice lakše pasti pod vlast reakcionarnih i pro-imperijalističkih snaga; zagovarali su i dogovorili mir s Njemačkom jer je to bio zahtjev vojnika iako su znali da je to popuštanje imperijalizmu. To ne znači da su postupci boljševika bili genijalno proračunati. Dapače, bili su puni pogrešaka, ali te pogreške ili pak kompromisi ne mogu biti argument protiv revolucije, baš suprotno upravo u tim sposobnostima prilagodbe i ispravljanja taktike vidi se veličina Oktobarske revolucije.
U Oktobru, na temelju boljševičke politike, nastao je komunizam kao politički pokret koji je radikalno raskinuo s oportunističkom socijaldemokracijom koja se pokazala kao sluga kapitala, ali to ne znači da se komunizam riješio oportunizma. Do kojih razmjera se razvio oportunizam u komunističkom pokretu možemo najbolje vidjeti npr. na primjeru Kine gdje vlada organizacija koja se naziva komunističkom, ali koja nije ništa drugo nego kriminalna banda koja provodi ekstremnu neoliberalnu politiku preko leđa kineskih radnika. Takav razvoj nije znak historijskog poraza projekta koji je započeo Oktobarskom revolucijom, nego samo privremene pobjede upravo onih snaga protiv kojih su se boljševici borili u Oktobru.
Kritika boljševika dolazi iz različitih pozicija: optužuju ih za nasilje oni koji podržavaju imperijalističke ratove, zbog nedemokratičnosti oni koji podržavaju diktaturu kapitala, a zbog izdaje oni koji se prilikom procjene oslanjaju na sanjarenja o idealnim, umjesto da analiziraju konkretne historijske uvjete. Ova posljednja pozicija je sigurno najugodnija pozicija za kritičare jer predstavlja zatvaranje u kulu bjelokosnu pravovjerja iz koje je lako braniti vlastitu moralnu čistoću. Problem je samo u tome što je ta kula poprilično daleko od bojišta klasne borbe.
Danas nemamo nikakve potrebe za organiziranjem vojnih parada u čast Oktobarske revolucije ili bilo koje druge prigodničarske manifestacije, ali imamo potrebu da i iz njenog primjera učimo krivudavi put revolucije koji nas čeka. Tko tu lekciju propusti, prisiljen je svoju revolucionarnu “karijeru” provesti lamentirajući nad velikom nesrećom kapitalizma bez nade da će doprinijeti njegovom obaranju.