Još od prošlomjesečnog rebalansa proračuna, koji je svojom relativnom suzdržanošću u uvođenju novih mjera protiv standarda radnika razljutio predstavnike krupnog kapitala, traje kampanja zagovaranja “dolaska MMF-a”. Tako u Jutarnjem i Globusu (isti vlasnik) možemo čitati očajničke vapaje “Molimo vas, zovite MMF!”, “Trebat će nam MMF”, “Ili reži ili zovi MMF”, ali i tobože rezerviranije naslove “Investitori najviše vole disciplinu MMF-a”, “Je li MMF bolje rješenje” itd… Dodajmo kako ni drugi mediji nisu gubili korak, pa je Večernji objavio tekst pod naslovom “Međunarodni monetarni fond nudi nam tri milijarde dolara”.
Osnovna je teza svih ovih članaka, kao i brojnih drugih koje ovdje nismo mogli navesti, sljedeća: postoji određeni set “nužnih mjera” koje se moraju provesti, a koje ova vlada ne može jer, nažalost, postoji određena mogućnost da vlada koja ide u frontalni napad na životni standard građana izgubi izbore. Jedino je rješenje u toj situaciji “pomoć” MMF-a kao “međunarodne institucije” koja će vladu natjerati na te mjere. Iako se povremeno spominju neka sredstva koja bi Hrvatska (uz kamate) mogla dobiti, većina autora, kao što su Ante Babić, Marina Klepo i Viktor Vresnik, priznaje kako najveća “prednost” MMF-a nije u tome da posuđuje novac, već da služi kao alibi za vlade. Naime, vlade koje potpišu aranžman s MMF-om pravno su sporazumom obavezane na provođenje nepopularnih mjera, pa donošenje odluka o tim mjerama zapravo ni nije striktno u ingerenciji vlade. Drugim riječima, vlada drugoj instituciji, MMF-u, prepušta provođenje državne socijalne i ekonomske politike. Ta institucija, međutim, nije ni na koji način odgovorna ni ovisna o izboru ili odobravanju stanovništva zemlje čiju politiku vodi. “Prednost” MMF-a je, ukratko, u tome što omogućuje da, ako ne možete natjerati ljude da prihvate politiku koja je protiv njihovih interesa, vođenje politike delegirate na drugu instancu kojoj je potpuno nebitno čije odobravanje i potporu ima i koliko je nepopularna. Nadasve demokratska mjera, moramo priznati. Spomenimo usput da se isti analitičar Vresnik i inače nameće kao šampion prezira demokracije u “medijskom prostoru”, pa npr. o mogućnostima prosvjeda seljaka kaže sljedeće: “Hoće li, srežu li im subvencije, seljaci doista izaći s traktorima na ceste? Pa što? Neka izađu. I naplatite im kaznu za pogrešno parkiranje. Ako su predložene mjere bile realne, traktori će se ubrzo vratiti na oranice, jer njihovi vlasnici najviše gube ne radeći.” Čovjeku treba čestitati na iskrenosti: on otvoreno priznaje da je funkcija kapitalističke države i njene policije da štiti privatni kapital od građana kojima bi moglo pasti na pamet da istaknu neke zahtjeve i organiziraju prosvjed. Kad bi bar i drugi ideolozi diktature kapitala bili podjednako iskreni. Doduše, zagovornici aranžmana s MMF-om priznaju kako je to nepopularna mjera i kako i to “ima svoje minuse”. Upravo zbog takvih minusa je i vlada za sad odbila mogućnost ovakvog aranžmana, ali ne toliko iz straha od izbora koliko, prema vlastitom priznanju, od socijalnih pobuna.
Za razliku od “nezavisnih analitičara”, vlada je samo plašljivija oko korištenja represivnih mjera protiv pobunjenih seljaka, studenata ili radnika. Nitko ne tvrdi da ne postoji određeni rizik u aranžmanu s MMF-om, ali, kao što se po ovom pitanju izrazio Josipović, ništa u životu nije besplatno. Ali koja je cijena takvog aranžmana i što bi nam on konkretno donio? O tome svi komentatori znakovito šute iako ne moramo ići daleko da bismo vidjeli na djelu MMF-ove aranžmane. Vlada susjedne Srbije, suočena s recesijom i svjetskom ekonomskom krizom, potpisala je takav sporazum početkom 2009. godine. Njime se obavezala na “smanjenje proračunskih izdataka” što pretpostavlja privatizaciju državnih tvrtki, masovna otpuštanja, povišenje granice za starosnu mirovinu, ali i sustavniju mirovinsku reformu kojom bi se osiguralo da mirovine ne rastu unatoč gospodarskom oporavku. Najvažnija obaveza je ipak tzv. zamrzavanje plaća i mirovina što ne znači da plaće neće rasti, nego da se neće usklađivati s visokom inflacijom, drugim riječima, to znači da plaće realno padaju. No tu nije kraj, nego tek početak problema s MMF-om. Naime, sve ove mjere bile su usmjerene sanaciji katastrofalnim manjaka u državnom proračunu. Međutim, Srbija je prije nego što je bilo očekivano zapravo izašla iz recesije, tj. ostvarila rast BDP. Sukladno tome, ostvarila je i nepredviđene viškove u proračunu. U takvoj situaciji nitko nije vidio nikakvog smisla u inzistiranju na daljnjem rušenju plaća radnika. Nitko, osim MMF-a koji je izričito zabranio vladi da odmrzne plaće i mirovine. Na sve prigovore sindikata vlada ih je jednostavno uputila na MMF. Sindikati su išli na razgovor izravno u MMF koji prema njima nema, naravno, nikakvu obavezu pa ih je glatko odbio.
Inzistiranje na ovom sustavnom rušenja plaća radnika nema nikakvog smisla s aspekta zdravlja javnih financija, ali ima s aspekta namjernog pogodovanja velikim, uglavnom stranim privatnim tvrtkama. Prevedeno u našu situaciju dolazak MMF-a bi značio da nikakav referendum ili drugi oblik prosvjeda ne može spriječiti mjere koje izravno štete interesima većine stanovništva. To je zapravo cijena MMF-a koju bismo platili. U tom svjetlu Josipovićeva izjava kako ništa u životu nije besplatno zvuči posebno cinično. Ne samo zato što je to nešto što radnici jako bolno osjećaju svaki dan i ne treba ih o tome učiti bezobrazno bogata osoba kao što je on, nego zato što tu “cijenu” uvijek plaćaju radnici, i to uvijek u korist privatnog kapitala.