Unatoč svim manevrima Erdoğanove vlade, pobuna u Turskoj ne posustaje. Iako su u organiziranim napadima osvojile trg Taksim i park Gezi, snage sigurnosti sada gube bitku na ulicama Istanbula i Ankare. Umjesto kampa u parku, sada se podižu barikade na ulicama ne samo u tradicionalnim radničkim kvartovima, već i u centrima gradova. Većina sudionika narodne pobune nikada nije bila dio ni jedne organizacije i do sad uglavnom nije ni prosvjedovala, ali za održavanje prosvjeda unatoč represiji i svim preprekama koje postavljaju vlasti presudno je bilo sudjelovanje sindikalnih aktivista, lijevih političkih grupa i progresivnih nevladinih organizacija. Taksimska solidarnost i druga koordinacijska tijela prosvjeda po drugim gradovima, bila su ključna za formuliranje zahtjeva i strategije pobune.
Snažnu državnu represiju trpili su svi prosvjednici, pa i mnogi koji nisu bili osobito aktivni – odvjetnici, liječnici, susjedi i svi drugi koji su na bilo koji način pomagali prosvjednicima. Nedavno su turski liječnici objavili kako je voda u vodenim topovima namjerno trovana kemijskim sredstvima koja izazivaju opekline i druge zdravstvene probleme (toliko o “kemijskom ratovanju” koje je izgovor za intervenciju u Siriji). Ali represija je od početka bila osobito usmjerena prema organiziranoj ljevici. Policijski i vladini dužnosnici više su puta prozivali kako iza prosvjeda stoje “ilegalne” ili “marginalne” grupe. Policijska teorija zavjere o saboterima koji uništavaju sretnu zemlju bila je spremno reproducirana u turskim medijima koji su ljevicu optuživali ne samo za pobunu, nego i za represiju. U propagandnom ratu institucije i mediji su tvrdili kako ljevičarske grupe tuku ljude predstavljajući se kao policija, kako bi diskreditirale vladu. Napad policije na trg Taksim kojim je prekšeno obećanje kako se prosvjednike “neće micati na silu”, bio je opravdavan “potrebom” skidanja ljevičarskih zastava i plakata sa istaknutih mjesta. Od trojice ubijenih prosvjednika, dvojica su bili članovi ljevičarskih grupa. Prva žrtva, Mehmet Ayvalıtaş, namjerno pregažen autom u kvartu Prvi maj, bio je član Platforme socijalističke solidarnosti (SODAP). Ethem Sarısülük kojeg je policajac upucao u glavu tijekom prosvjeda u Ankari bio je član grupe Trud (Alınteri).
Prva organizacija koju je policija tijekom ovih prosvjeda pokušala sustavno uništiti je Stranka socijalističke demokracije (SDP) čijih je preko 70 članova uhićeno 11. lipnja u raciji tijekom koje su razbijeni uredi stranke. Kada je nakon razgovora vlade s delegacijom Taksimske solidarnosti dobar dio uhićenih prosvjednika pušten, članovi ove stranke nisu bili među njim – oni su jedini kazneno gonjeni. Danas ujutro policija je napravila novu raciju u kojoj je (koliko je do sad poznato) uhićeno preko sto ljudi. Osim u urede, provaljivano je i u stanove osumnjičenih, njihovih prijatelja i članova obitelji. Većina uhićenih su članovi Socijalističke stranke potlačenih (ESP), jedne od najaktivnijih grupa na prosvjedima. Ciljane su i druge grupe kao što grupa Poluga (Kaldıraç), Nezavisna revolucionarna klasna platforma (BDSP), udruga Narodne kuće (Halkevleri), a uhićen je i jedan od glasnogovornika Demokratskog kongresa narodâ (HDK), široke koalicije kurdskog pokreta i ljevice. Osim političkih grupa, razbijeni su i uredi i uhićeni urednici nekoliko alternativnih medija. Među njima su ETHA, jedan od portala koji je najaktivnije pratio pobunu, poznate ljevičarske novine Atılım, te radio stanica Özgür Radyo. Ovi mediji bili su važan faktor u razbijanju medijske cenzure koja je sastavni dio represije i nasilnog pokušaja gušenja pobune.
ESP i druge organizacije izdale su priopćenje kako je represija već pokazala da ne može ugušiti pokret, te su pozvale na solidarnost sa narodnom pobunom, ljevičarskim organizacijama i slobodnim medijima u drugim zemljama.