Giuseppina Martinuzzi (1844.–1925.), učiteljica i revolucionarna književnica iz Labina, jedna je od prvih socijalistica. Iako potječe iz dobrostojeće obitelji, čitav je svoj život posvetila širenju ideja socijalizma i borbi protiv nepravde. Za poziv učiteljice odlučila se kako bi svojim radom pomagala siromašnoj djeci labinskih rudara i seljaka čiju je bijedu promatrala još od malih nogu. Prozvana je “učiteljicom siromašnih”, istakla se kao žestoki zagovaratelj uvođenja obaveznog obrazovanja, no njezino se društveno i političko djelovanje nije ovdje zaustavilo – početkom 20. stoljeća, Martinuzzi prihvaća ideje socijalizma i piše svoje najpoznatije djelo, socijalnu poemu “Ingiustizia” (“Nepravda”). Svoje je učiteljsko zvanje doživljavala kao “sredstvo kulturnog uzdizanja masa”, te je stoga, kako je sama izjavila, “mogla postati socijalistkinjom upravo zato što je učiteljica”. Bila je omiljena među radništvom i seljaštvom, pisala je angažirane tekstove i držala političke govore u kojima je prokazivala surovost i nepravdu dječjeg rada u tvornicama i rudnicima, radikalno se zalagala za ravnopravnost žena i isticala bol proleterskog materinstva, zastupala je prava radnika, te ravnopravnost i suradnju talijanskog, hrvatskog i slovenskog naroda u Istri. Njena obraćanja narodu bila su izrazito poticajna, obilježena velikom solidarnošću te ljubavi i vjerom u ljude, posebno mlade. Neposredno nakon osnivanja 1921., pristupila je Komunističkoj partiji Italije u kojoj je bila sve do smrti. Njen je sprovod, na kojem su bile na tisuće rudara i seljaka s crvenim zastavama, pretvoren u jednu od najznačajnijih manifestacija istarskog proleterijata protiv talijanskog fašističkog režima. Giuseppini fašisti nisu dali mira ni na samrti – samo nekoliko dana prije nego je umrla, dok su joj u stanu radili premetačinu, obratila im se riječima: “Ne bojite se vi mene, jadne starice. Strah vas je komunističke ideje, ali nju nitko neće zaustaviti!”