Jučer se na dnevnom redu sjednice Vlade napokon našla i točka o Imunološkom zavodu. Umjesto očekivane odluke kojom bi se presjekao taj Gordijski čvor i odredila njegova daljnja sudbina ili barem isplatile zaostale plaće radnicima, točka o Imunološkom zavodu pretvorila se u jednominutnu farsičnu predstavu ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka kojom obznanjuje da nadležnost za probleme Imunološkog zavoda sa Ministarstva gospodarstva od sada prelazi na Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), inače poznat kao institucija čija se aktivnost svodi na sastavljanje lista za likvidaciju i prodaju ono malo preostale državne imovine i firmi u državnom vlasništvu. Ta cijela jedna minuta u kojoj ministar Vrdoljak pere ruke od Imunološkog i predaje ga svojem uredu za prljave poslove ilustrira nam sav prijezir, apatiju i nezainteresiranost političke elite na vlasti kako spram radnika koji već treći mjesec zaredom rade, a ne primaju plaću, tako i spram javnog interesa kojeg Imunološki predstavlja. Ova nebriga za Imunološki zavod i njegove radnike, međutim, nije posljedica puke nesposobnosti političke elite da se nosi sa gospodarskim problemima, kako se to u nedostatku kritičke analize običava prikazati. Imunološki zavod očita je žrtva interesa privatnog kapitala dok političari na vlasti igraju uloge njegovog agenta.
Ako pogledamo kronologiju propadanja Imunološkog zavoda postaje nam jasno da u pozadini stoje privatni interesi da se on ugasi i veliki napori političara i raznih činovnika da do toga naposljetku i dođe. Naime, krajem prošle godine Zavodu je zbog neadekvatnih proizvodnih uvjeta ukinuta proizvodna dozvola za proizvodnju cjepiva i pripravaka iz krvne plazme i seruma životinjskog porijekla. Treba napomenuti da bi se ulaganjem u izgradnju samo jednog adekvatnog proizvodnog pogona riješili svi problemi Imunološkog zavoda, a to je banalna cijena za ono što ta institucija znači društvu. Gubitak proizvodne dozvole odlično je poslužio bivšem predsjedniku uprave Davorinu Gajniku kao opravdanje da proglasi stečaj iako je Zavod iz vlastitog poslovanja uspijevao redovno isplaćivati plaće svim zaposlenicima. Bio je to jeftini politički manevar kojim se pokušalo ugasiti proizvodnju, a radnike baciti na ulicu. Isključivo otporom tih istih radnika i zbog pritiska javnosti, u siječnju ove godine stečaj je poništen. To međutim, nije riješilo problem. Od tada pa sve do danas na najpodlije moguće načine politika pokušava opstruirati poslovanje Zavoda dok istovremeno preko medija, po već viđenim obrascima, u javnost plasira informacije o tome kako je Zavod neprofitabilan, neorganiziran , zastarjele tehnologije itd. Paralelno s time, daleko od očiju javnosti, odvija se proces traženja, kako oni to nazivaju, „strateškog partnera“ ili drugim riječima, nekoga kome će jeftino prodati ono najvrijednije što Imunološki zavod ima. Što je to vrijedno u Imunološkom zavodu? Prije svega tehnologija proizvodnje visokokvalitetnih proizvoda koja se u Imunološkom zavodu već desetljećima razvija isključivo trudom i zalaganjem stručnih i educiranih radnika. Virusni soj razvijen 1967. Svjetska zdravstvena organizacija ocijenila je najkvalitetnijim na svijetu. Kako zbog potrebnih visokih početnih ulaganja i visokih ulaganja u razvoj i marketing te zbog dugog perioda razvoja novog proizvoda, ovakva vrsta već razvijenih proizvoda i tehnologija kakvu posjeduje Imunološki zavod izrazito je atraktivna za privatni kapital u farmaceutskoj industriji koja je jedna od najprofitabilnijih djelatnosti u svijetu. Nadalje, preuzimanjem Imunološkog zavoda s tržišta bi bili eliminirani kvalitetni i konkurentni lijekovi jer kako smo nedavno svjedočili, profitna logika privatnog kapitala nam kaže da je jeftinije uvoziti manje kvalitetan serum protiv ugriza zmija za 500 eura nego proizvesti vlastiti za 25 eura ili uvoziti pripravke od krvne plazme u vrijednosti 110 milijuna kuna dok 40 tona krvne plazme propada u skladištima ili pak uvoziti 60% skuplje cjepivo protiv tetanusa itd.
Uloga privatnog kapitala je isključivo maksimizacija profita pod svaku cijenu. Uloga Imunološkog zavoda je neusporedivo veća. Već više od 120 godina generacije stručnih i educiranih ljudi ulažu svoj rad i trud s ciljem prevencije i suzbijanja bolesti. Njihova jedina uloga bila je bezuvjetno služenje javnom interesu. Danas, ti isti radnici koji već treći mjesec ne primaju plaću, primorani na štrajk, staju u prvu liniju obrane javnog interesa od napada privatnog kapitala i njegovih političkih slugu, dokazujući uvijek iznova da su najsvjesniji dio ovog društva.