Za našu grupu Međunarodni dan rada je jedan od glavnih događaja godine. To nije zato što patimo na neke povijesne datume, nego zato što je to dan u kojem se više nego druge dane radnici mogu osjećati ponosnima na svoju klasu i bijesnima zbog svog položaja. Čak i oni kojima inače fali klasne svijesti se na Prvi maj sjete da se imaju pravo pobuniti. Nažalost, za razliku od drugih zemalja, Hrvatska više nema tradiciju borbenog Prvog maja. Ta je tradicija nestala zajedno s radničkim pokretom i revolucionarnim organizacijama koje su nužne za uspješnu radničku borbu.
Ono malo što je ostalo od domaćih sindikata se ove godine okupilo u Slavonskom Brodu. S obzirom da je to bio jedini značajniji radnički prosvjed u zemlji, i mi smo bili tamo, sa svojim parolama i svojim “zahtjevima”. Posljednjih godina, jedino što spašava standardno mlake i slabašne prvomajske prosvjede je to što se održavaju izvan Zagreba. Kao u Sisku prije dvije godine, i ove godine u Brodu je bilo dobro što se u centar pažnje stavlja jedan grad potpuno devastiran privatizacijskom pljačkom. Ali čak ni u susretu s takvim primjerima štetočinstva kapitalizma, sindikalna vodstva ne znaju prepoznati prave neprijatelje radnika.
Ove godine, sindikalna je poruka bila prepisana iz Njemačke i drugih zapadnoeuropskih zemalja. Zahtijevalo se da se plaće povećaju jer je kriza službeno završila pa više ne treba “stezati remen”. Takav zahtjev, koji možda ima smisla u Bruxellesu ili Hamburgu, zvuči prilično šuplje u Hrvatskoj, a pogotovo u Brodu. Nitko od sindikalista nije npr. spomenuo da se u Hrvatskoj tisućama radnika u privatnom sektoru zabranjuje organiziranje, što je ilegalno čak i po buržujskom pravu. A različiti “zahtjevi” poslodavcima ne znače ništa ako je jedina ambicija kapitalista u Hrvatskoj da što prije popljačkaju sve što je od firme ostalo iz nekih boljih vremena i najure radnike. Jednako tako, ni zahtjevi vladi ne znače puno ako je njezina jedina uloga da slijepo slijedi interese kapitala. Zbog svega toga, budućnost sindikata ne izgleda svijetlo.
Naša grupa ne spada među one muljatore koji govore da “više ne postoji radnička klasa”. Ona je još uvijek noseći element svakog društva, čak i ako se njezini pripadnici tako ne prepoznaju. U rasturanju radničke klase nema ništa slučajno niti spontano. To je posljedica višedesetljetnog rada vlada i kapitalista koji su prvo uništili radničke partije, a sada dovršavaju i posao sa sindikatima. To je trend koji vodi radničku klasu u još goru katastrofu i svatko svjestan vremena u kojem živi mu se mora suprotstaviti. Kako glasi parola: mi već neko vrijeme gubimo, red je da počnemo da dobivamo.
Živjela radnička klasa!
Živio Prvi maj!