Malo po malo, doveli smo se u situaciju da o poljoprivredi pričamo kao o još jednoj grani koja je na samrti. Od priča kako je Hrvatska u mogućnosti proizvesti hrane dovoljno za 25 milijuna ljudi, došli smo do situacije da je proizvodnja potpuno devastirana. Broj seljaka i obiteljskih gospodarstava u strmoglavom je padu pa trenutno ovisimo o uvozu i uvoznim lobijima koji na svemu tome jako lijepo zarađuju. Situacija zavisnosti o osnovnim potrebama kao što je hrana zaista je poražavajuća, a dugogodišnje mantre kako i poljoprivredu treba prepustiti zakonima tržišta i kako će ono samo regulirati odnos potražnje i cijene dovelo nas je u ovaj polu-kolonijalan položaj. Dok imperijalističke zemlje “socijalistički” štite svoje proizvođače, pa tako neke zemlje uvode restriktivne uvozne kvote, a zemlje EU ogromne subvencije za domaće proizvođače, nama se prodaju priče o tržišnom natjecanju na kojemu mali proizvođači iz Hrvatske nemaju nikakve šanse pored velikih korporacija čiji proizvodi preplavljuju police većinom opet stranih trgovačkih lanaca. Čak 40% budžeta EU čine poljoprivredne subvencije. Dok se Francuska, Njemačka i ostale zapadne sile tako direktno miješaju u tržište i drže monopol na proizvodnju hrane na domaćem tržištu, usput izvoze svoje viškove u istočnoeuropske zemlje kojima se prodaju floskule o privatizaciji i slobodnom tržištu.
Posljedice ovakve politike su otprilike ovakve:
– Samo ove godine uvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda iznosit će više od 20 milijardi kuna.
– U prva tri mjeseca ove godine uvoz živih životinja za 28 posto je veći nego u istom razdoblju lani.
– Kod mlijeka i mliječnih proizvoda uvoz u odnosu na prošlu godinu je veći za 8 milijuna kuna ili oko 20 posto. Katastrofalan je podatak kako smo 2009. godine imali 23.690 proizvođača mlijeka, a danas ih je samo 8371.
– Uvoz žitarica je u 2017. godini 61 posto veći nego u isto vrijeme prošle godine
Rješenja su potrebna odmah. Osnovne životne namirnice o kojima ovisi većina stanovništva ne smiju biti prepuštene zakonima tržišta. Jasno je kako se u kapitalizmu ne može govoriti o promjeni politike, zato je potrebno hitno mijenjati sustav koji je doveo do ove situacije. Poljoprivreda mora služiti društvu, a ne uvoznim lobijima, a planska proizvodnja, subvencije, ograničavanje uvoza i poticanje domaće proizvodnje moraju biti budućnost i osnova bilo kakve zdrave poljoprivredne strategije.