U tijeku je natječaj za privatizaciju Croatia Airlines. Naime, Vlada je u listopadu 2013. donjela službenu odluku o prodaji jedinog hrvatskog avioprijevoznika, nakon što je na bubanj stavila Croatia osiguranje, HPB, jedinu preostalu banku u većinskom državnom vlasništvu, Zračnu luku Zagreb, HŽ Cargo, a u planu je i privatizacija dijela autocesta te ACI marina. Kao i u svim slučajevima prodaje državne imovine, pa tako i pri prodaji Croatia Airlinesa, Vlada uporno ponavlja mantru o potrebi za strateškim partnerom i svježim kapitalom te o privatniku kao idealnom gospodaru jer država, tobože, ne zna kako upravljati tvrtkom. Dakako, postavlja se pitanje kako to da država ne zna upravljati kompanijom koja ima sve uvjete za perspektivno poslovanje kao što su postojeće tržište koje je stvorio hrvatski turizam, mreža međunarodnih aerodroma u Hrvatskoj, dobro povezanih mrežom autocesta, reputacija kompanije kao jednog od najsigurnijih avioprijevoznika u svijetu itd. Odgovor leži u začaranom krugu u kojeg su nas dovele domaće političke elite zadužujući se kod međunarodnih financijskih institucija. Kako bi vraćala dug i privremeno pokrpala proračun, Vlada je prisiljena rasprodati i ono malo preostale državne imovine koja ostvaruje prihode u proračun te na taj način dovodi državu u još veću ovisnost o stranom kapitalu.
Odluci o prodaji prethodio je niz instruiranih događaja koji su imali za cilj opravdati privatizaciju. Najprije je dolaskom nove političke garniture na vlast postavljena nova uprava političkih poslušnika koji jedini podržavaju Vladinu odluku o prodaji kompanije, zatim je uslijedilo drastično rezanje prava iz kolektivnog ugovora kabinskog osoblja na što su zaposlenici odgovorili višednevnim štrajkom u svibnju 2013. unatoč sustavnom ponižavanju i prijetnjama otkazima od strane Uprave, da bi nakon toga uslijedila sustavna medijska kampanja pretencioznih napisa o Croatia Airlinesu kao nesigurnom avioprijevozniku koji je usto i gutač proračunskog novca, a sve s ciljem da se kompanija što lakše proda inozemnim kupcima. Između ostalih tu se spominju kineski “China Southern Airlines”, “Etihad” iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, kao i indonezijska “Garuda Indonesia” sa kojima je ministar prometa, u ovom slučaju zadužen za obavljanje ovog prljavog posla prodaje, pregovarao i prije službene odluke o prodaji kompanije.
Prodajom Croatia Airlinesa trenutna politička garnitura možda će postići svoj kratkoročni cilj konsolidacije državnih financija u nastojanju da se zadrži na vladajućoj poziciji što dulje, međutim, dugoročno ćemo izgubiti jedinog avioprijevoznika čiji su poslovanje i reputacija građeni isključivo stručnošću i zalaganjem zaposlenika te kompanije, čije plaće i radna mjesta zbog profiterskih interesa privatnog kapitala sada dolaze u pitanje.