Danas kao i prije sto godina, kapitalizam je pokazao da ne može donijeti ravnopravnost ženama tako da riječi Clare Zetkin da žena ima još više interesa za socijalističko društvo od muškarca i dalje stoje. Osim što će joj socijalizam donijeti oslobođenje kao radnici, on joj jedini može priznati potpuno ljudsko dostojanstvo. Dok se danas položaj žena pokušava mjeriti brojem žena u vojsci i policiji ili žena poduzetnica i političarki, namjerno se zaboravlja da o borbi žena za emancipaciju uopće ne bismo pričali da ju nisu povele radnice koje je ubijala i tukla ta ista vojska i policija, koju su krali ti isti poduzetnici i varali ti isti političari.
Ne, nisu neobrazovane i siromašne radnice nositeljice zastalih patrijarhalnih ideja, one su kroz povijest same izborile sva politička i radna prava. Dok su se građanske žene smješkale po salonima, one su se tukle s policijom. One su povele prvi marš Francuske Revolucije, dizale barikade Pariške komune, napale prve petrogradske policijske postaje u Ruskoj revoluciji, ležale u zatvorima “demokratskog svijeta” zbog traženja političke ravnopravnosti, sudjelovale u ratovima protiv fašizma, borile se za nacionalno oslobođenje u antikolonijalnim ratovima… Uz sve to morale su se boriti i sa svojim muškim drugovima za pravo na pušku, na ravnopravno sudjelovanje u borbi. U svakom sadašnjem pokretu, u svakoj novoj revoluciji, ova borba bit će i ključna. Bez prava na ravnopravnost u borbi, simboli borbe kao Osmi mart opet će se svoditi na dijeljenje cvijeća i reakcionarnu kulturu “kavalirstva”. Zbog toga ovaj Dan žena 2013. posvećujemo drugaricama u borbi, koje borbu za socijalizam protiv barbarstva vode s puškom na ramenu u prašumama Filipina, Indije i Chiapasa, planinama Kolumbije i Kurdistana, ulicama Palestine i Grčke… Ili bilo gdje drugdje.