Štrajk radnica i radnika Kamenskog je proteklih dana privukao iznimnu medijsku pozornost, iako smo sličnu priču o privatizaciji i kršenjima radničkih prava vidjeli već mnogo puta, ti slučajevi nisu dobili niti približno toliko medijske pažnje. O tome najbolje svjedoči slučaj TLOS-a, o kojem smo ranije pisali. Što je to u Kamenskom toliko privlačno HRT-u, po čemu se slučaj Kamensko razlikuje od drugih, koji nisu doživjeli ovakav senzacionalistički pristup? Postoji nekoliko mogućnosti zašto je tomu tako. Prvi razlog bi mogla biti pojačana rodna osjetljivost (u Kamenskom rade pretežito žene), iako takvo objašnjenje nije previše uvjerljivo.
Zatim, na čelu Kamenskog je Antun Crlenjak, čovjek „mračne prošlosti“, u javnosti poznat kao Kutlin suradnik koji ima dugotrajan staž u malverzacijama, neosjetljivosti na radnička prava i upropaštavanju firmi. Treći razlog bi mogla biti metoda borbe koju su radnici Kamenskog odabrali – štrajk glađu i noćenje u parku ispred tvornice. Čini se da mainstream mediji postaju osjetljivi za radnička pitanja tek onda kad radnici odluče žrtvovati sebe dodatno (kao da već nisu dovoljno žrtvovani od strane poslodavaca), ugrožavajući si zdravlje pri tome.
Privatizacija Kamenskog se dogodila pod sumnjivim okolnostima, čime se prije nekoliko godina bavio i USKOK. Radnici Kamenskog nisu zaštićeni kolektivnim ugovorom, štrajkali su i ranije zbog konstantnog kašnjenja plaća. Ali plaće su tada ipak dobivali, iako neredovito. Ove godine se situacija pogoršala. Firma koja je nekad bila poznata kao Kuća europske mode radnicima već nekoliko mjeseci nije isplatila plaće, ne pokriva im putne troškove što je dodatan izvor stresa za radnike koji žive u raznim dijelovima grada i prisiljeni su na švercanje tramvajem, u strahu od kontrolora. Upravo zbog poniženja, stresa i brige za goli opstanak s kojim se radnici svakog dana susreću; izjava Antuna Crlenjaka kako je njemu „jednako teško“ zvuči sadistički neosjetljivo i krajnje smiješno, ali Crlenjak ipak uspijeva nadmašiti samog sebe optužujući radnike u maniri pravedničkog gnjeva za njegov neuspjeh da se zaduži kod banaka, iako radnici sasvim legitimno zahtijevaju stečaj koji bi za njih značio isplatu zaostalih plaća (u srpnju su dobili plaću za travanj, nakon toga ništa).
Uopće ne sumnjamo u Crlenjakovu gorljivost u obrani vlastitih interesa i interesa krupnog kapitala, iskren je u svom revoltu prema radnicima koji se bune zbog neisplaćenih plaća, na kraju krajeva, „njemu je jednako teško“. Ako ništa drugo, Crlenjak nam je barem pokazao školski primjer klasnog antagonizma. Interes predstavnika krupnog kapitala nikad nije ujedno i interes radnika. Studenti Filozofskog fakulteta su izglasali podršku radnicima Kamenskog na 97. Plenumu i pozvali na tribinu solidarnosti koja će se održati sutra, 24. 9. u 15 sati na Trgu Francuske republike.