Uvođenje ćirilice u Vukovaru dio je stare zakonske odredbe koja je bila uvjet za početak procesa pridruživanja Hrvatske EU. Ta odredba predviđala je da manjine imaju pravo na svoj jezik na područjima na kojima čine više od trećine stanovništva. Naravno, već tada je svima bilo jasno da se ta odredba može odnositi samo na Srbe (pošto je Istra dvojezična otprije). Doista, samo je eurobirokratskim moronima moglo pasti na pamet da se prava Srba u Hrvatskoj ostvaruju kroz jezičnu posebnost, jer su Srbi i Hrvati u Vukovaru (ili Kninu) uvijek pričali i pisali isto. Takva “zaštita manjinskih prava” više liči na apartheid nego na progresivnu nacionalnu politiku i nastoji Srbima dati “njihov jezik”, “njihove” buržuje, “njihove” političare i “njihove” popove – da bi imali tu privilegiju da ih varaju i iskorištavaju Srbi, umjesto Hrvata.
Današnji “prosvjed” protiv ćirilice nije se dogodio zato što se narod spontano pobunio protiv nacionalne politike – nego zato što je na njegovu organizaciju potrošena gomila para. To ne znači da ne postoji velik broj naivnih budala koji još misle da su Srbi njihov glavni životni problem, ali sigurno je da ne bi došlo do tako velikog prosvjeda svega tjedan dana prije izbora da zainteresirana stran(k)a nije platila stotine autobusa, cijeli vlak sa 17 vagona (!) i popularni nacionalistički džuboks Thompsona. Teško je ne primijetiti da je scenarij gotovo identičan onom od prije nešto više od deset godina kada su iste liberalne stranke bile na vlasti, a iste “nacionalističke” u oporbi. Zapravo je gotovo tužan nedostatak inovativnosti bivšeg šefa tajnih službi Karamarka koji je kao svoju jedinu strategiju ponudio trik iz jednog prošlog vremena. Još je tužnija naivnost “patriota” koji se bore protiv “antihrvatske” vlasti samo da bi na vlast doveli stranku koja će provoditi identičnu politiku koju provode i liberalne stranke, kao što je to i prije činila. Naposljetku, kada je to postojala stranka ili vlada u Hrvatskoj koja je odluke donosila “nezavisno” od stranih “savjeta”? Doduše, službeni organizator prosvjeda nije HDZ, nego dvojica tajkuna i (gle čuda) bivših zaposlenika tajnih službi koji su u međuvremenu osnovali braniteljske udruge koje su branile HDZ-ove vlade uvijek kad je trebalo.
Ali takva mobilizacija konzervativne i nacionalističke javnosti pokazuje se kao teški političke promašaj Karamarka, kao što je to bio slučaj i s dovođenjem Judith Reisman. Ne samo zato što HDZ teško više može obraniti svoj kredibilitet, nego i zato što takvo zaoštravanje ima i svoju nuspojavu – mobilizaciju liberalne javnosti. Dok s jedne strane politička glupost hrvatskog nacionalizma misli da je ova vlast “srpska”, jednaka politička glupost hrvatskog liberalizma u toj istoj vladi vidi branitelja ljudskih prava, etničkog suživota itd… Liberali od nacionalističke mobilizacije izvedene samo u svrhu međustranačkih prepucavanja dvaju stranaka iste politike panično konstruiraju opasnost od “klerofašizma” i uplašeno bježe u zagrljaj vlasti. Oni već vide sjenu mrtvog Tuđmana uvjereni da stojimo pred vratima ranih devedesetih ili još gore četrdesetih, zaboravljajući jednako kao i njihovi nacionalistički kolege da sve vlade provode istu politiku o kojoj one uopće ne odlučuju jer su otprilike jednako “nezavisne” koliko i ustaška kolonijalna uprava 1940ih. Kada nacionalisti mašu zastavama po trgovima, liberalima više nisu važne privatizacije, korupcije, siromaštvo i nezaposlenost. Oni koji su jučer vikali da na ulici treba smijeniti vladu zbog lopovluka, sada brane vladu od onih koji viču da na ulici treba smijeniti vladu zbog ćirilice… citiraju Ustav, pozivaju se na parlamentarizam.
Dakako, ne samo da treba smijeniti vladu, nego treba promijeniti sistem. Način na koji ovaj sistem iskorištava nacionalne strasti i izvlači ljude na ulicu da brane tuđe interese najbolji je dokaz za to da nikakve, pa ni nacionalne slobode ne može biti u ovom sistemu. Ne radi se ovdje ni o ćirilici ni o pravima manjina, radi se o mehanizmima vladanja pomoću kojih nas i jedni i drugi, i nacionalisti i liberali uvjeravaju da su “manje zlo”. Sve to još jednom nas podsjeća koliko je hitan zadatak stvaranje političke pozicije koja ne bi bila ni nacionalistička ni liberalna. Takva alternativa, koja jedina može omogućiti kako nacionalne, tako i druge slobode, može biti samo radnička, demokratska i socijalistička i prije svega neovisna i od nacionalističke i od liberalne buržoazije, od njihovih stranih šefova i bogatih financijera čije interese štite.