U posljednjem intervjuu koji je dao 2014., godinu dana prije smrti, 95-godišnji izraelski liječnik epidemiolog Marcus Klingberg izjavio je: “ja sam bio i ostao komunist […] Sovjetskom Savezu svi dugujemo za to što je oslobodio Svijet od nacista”. Zbog tog svog “duga”, Markus je trpio mučenja, batine i dvadeset godina robije. Da bismo razumjeli njegovu revolucionarnu sudbinu i njegovu nepokolebljivu predanost, moramo se vratiti povijesti židovskog naroda u Istočnoj Europi, i njegovoj ulogu u radničkom pokretu u prošlom stoljeću.
Prije Holokausta, više od polovice svih Židova u svijetu živjelo je u uskom i dugačkom “pojasu naseljavanja” koji se prostirao od današnje Litve na sjeveru do Ukrajine na jugu. Većina tih Židova tamo se naselila u 19. stoljeću, kada je to područje pripadalo Ruskom Carstvu, a došli su bježeći pred progonima u drugim dijelovima Europe. Iako im je Car dopustilo da se nasele u tom području (i nigdje drugdje), Židovi su svejedno bili izloženi sustavnoj diskriminaciji. Suprotno antisemitskim mitovima koji se još uvijek šire, velika većina tih Židova nisu bili nikakvi bankari već – obična sirotinja, zanatski pomoćnici, a kasnije i industrijski radnici. Njihova nepostojeća politička prava, teška socijalna situacija i vrlo ograničena mogućnost napredovanja u životu brzo su velik dio njih privukli radničkom pokretu i ideji socijalizma – jednakosti među ljudima kakva je bila nezamisliva u dotadašnjem sustavu.
I puno prije nacista, razni reakcionari i desničari u pravilu su koristili Židove kao žrtvenu janjad, osobito u napadima i linčevima koji se u ovom dijelu svijeta zovu “pogromi”. To se nastavilo i nakon Prvog svjetskog rata kada je najveći dio “pojasa naseljavanja” pripao novoosnovanoj Drugoj Poljskoj Republici. Sustavni antisemitizam i pogromi su se nastavili, kao i židovski otpor i sklonosti prema socijalističkom pokretu. Židovi su bili samo jedna od potlačenih i progonjenih manjina u Poljskoj. Zajedno s Bjelorusima, Ukrajincima i drugim manjinama činili su oko trećine stanovništva, a ultrakonzervativna poljska vlast nikome od njih nije priznavala prava. Stoga su mnogi od njih počeli gledati prema Istoku i Sovjetskom Savezu gdje su Židovi imali isti status kao i ostali građani, a Bjelorusi i Ukrajinci i svoje nacionalne republike s materinjim jezicima u službenoj upotrebi.
Reakcionarna Poljska
Simpatije prema komunizmu bile su među Židovima toliko jake da su desničari izmislili poseban termin za sve ljevičare – židokomuna, koji i danas koriste fašisti u mnogim zemljama. Progon svih komunista, a osobito Židova, u Poljskoj je bio brutalan. Za njih je postojao i poseban logor Bereza Kartuska u kojem su zatvorenici svirepo mučeni, ali su preživjeli zahvaljujući nepokolebljivoj vjeri u bolji svijet. U takvoj je atmosferi 1918. u Varšavi rođen Marcus Klingberg. Njegova židovska obitelj bila je vrlo pobožna, ali Markusa je više vukla znanost nego religija, pa je 1935. upisao studij medicine. Međutim, te je godine Poljska sklopila savezništvo s nacističkom Njemačkom, zaoštrila svoje antisemitske zakone i ograničila broj Židova na sveučilištima. Preostali studenti su redovito napadani od strane desničara, a Marcus se sa svojim drugovima i sunarodnjacima često trebao i fizički braniti.
Uprava Sveučilišta je, s druge strane, pokušala segregirati studente i natjerati Židove da sjede u posebnom redu. U znak protesta Židovi i mnogi drugi studenti su protestno stajali na predavanjima. Ali sve te borbe nisu bile ništa prema onome što je čekalo Židove nakon nacističke okupacije Poljske. Tijekom šest godina sustavnog ubijanja u Holokaustu, nestat će većina Židova iz “pojasa naseljavanja”. Među njima nije bio Markus. On se odmah nakon dolaska nacista na nagovor roditelja priključio rijeci izbjeglica koja je išla na Istok, prema dijelovima Bjelorusije i Ukrajine koje je oslobodila Crvena armija. Prema njegovom kasnijem svjedočanstvu, roditelji su ga nagovarali da pobjegne kako bi “barem netko od obitelji preživio”. To se pokazalo točnim, jer je cijela Markusova proširena obitelj do 1943. ubijena u nacističkim logorima za istrebljenje.
Sudjelovanje u oslobađanju
Iako je bio izbjeglica i uopće nije znao ruski, Markus je ubrzo dobio smještaj u Minsku, gdje je postao sovjetski građanin i završio studij koji je bio prekinuo u Varšavi. Isto jutro kada su nacisti napali Sovjetski Savez, javio se kao dobrovoljac u Crvenu armiju. Aktivno je sudjelovao u borbama u prvim, najtežim dana rata, kada se činilo da je prva zemlja socijalizma pred porazom, te je i ranjen. No fronta se ubrzo stabilizirala, a Markus je prebačen u pozadinu gdje je vodio jednako važnu borbu, ali ne izravno protiv nacističkih vojnika, već protiv zaraznih bolesti koje su odnosile velike žrtve među stanovništvom. Jedan je od najzaslužnijih ljudi za iskorjenjivanje tifusa na Uralu zbog čega mu je kasnije i dodijeljen Orden crvene zastave. Nakon oslobođenja Bjelorusije bio je jedan od ključnih stručnjaka za zdravstvo u toj zemlji, a sličnu je funkciju nakon 1945. imao i u svojoj domovini Poljskoj.
Godine 1948. priključio se brojnim Židovima koji su se odlučili zauvijek napustiti Europu i preseliti se u novu državu Izrael. Poput mnogih drugih židovskih ljevičara, Marcus se nadao da će Izrael biti socijalistička zemlja koja će ostati u savezničkim odnosima sa Sovjetskim Savezom. Stvari su se razvile u sasvim drugačijem smjeru, ali Marcus je ne samo ostao u toj zemlji, već je uskoro počeo raditi i na izraelskom programu biološkog oružja. Sljedećih trideset godina naizgled je živio u neskladu sa svojim uvjerenjima. No početkom 1983., izraelska vlada je zatražila da otputuje u Singapur kao pomoć u rješavanju neke epidemije. Umjesto na aerodrom, odveden je na tajnu lokaciju gdje ga je izraelska tajna policija dugo mučila. Iako nikada nije službeno uhapšen ni osuđen, službe su već imale dovoljno dokaza da je više od trideset godina “špijunirao” za Sovjetski Savez.
Nepokolebljivi ideali
U sklopu te aktivnosti, razotkrio je sve najprljavije tajne vezane uz izraelsko biološko oružje. Za to je platio tešku cijenu, uključujući batine i punih deset godina samice, koja se smatra najtežim oblikom zatvaranja, te još 10 godina “običnog” zatvora. Pritom nitko, pa čak ni njegova obitelj, nije obaviješten gdje je on ni u kojem je statusu. Službeno se vodio kao “nestao”, a to je bila i informacija koja je dana njegovim brojnim kolegama iz inozemstva te međunarodnim stručnim organizacijama čiji je bio istaknuti član. Izraelske su ga vlasti odbile razmijeniti za svoje špijune, a odbijali su ga osloboditi i dugo nakon završetka Hladnog rata, unatoč poodmakloj životnoj dobi. Tek 2003., dakle punih 20 godina nakon otmice, dopušteno mu je da napusti Izrael, i to nakon višegodišnjeg pritiska humanitarnih i organizacija za zaštitu ljudskih prava. Nakon toga je otputovao u Pariz gdje je s kćeri proživio svojih zadnjih 12 godina života.
Tek je na slobodi saznao da je u međuvremenu postao zvijezda i mnogi su ga novinari htjeli intervjuirati. Većina njih bila je iznenađena ne samo činjenicom da je ostao potpuno suvisao unatoč teškim uvjetima u kojima je držan i starosti (85+ godina), već i time što je ostao čvrsto predan svojim idealima, kako u medicini i znanosti, tako i u politici. Za njega, znanost koja nije u službi naroda već kapitala je promašena, a svi napadi na javno zdravstvo, poput privatizacija i participacija, predstavljaju neoprostivo kršenje medicinske etike. To što je davao informacije Sovjetskom Savezu smatrao je ne samo opravdanim, već i svojom moralnom obavezom, kojom je spriječio upotrebu biološkog oružja u Trećem svjetskom ratu koji bi ubio neizbrojive milijune. Na pitanje kako to da se kao izraelski državljanin odlučio raditi za SSSR uvijek je davao sličan odgovor:
“Stvar je jednostavna. Zahvaljujući SSSR-a, jedino sam ja od cijele obitelji preživio nacističku okupaciju. Posebno sam zahvalan Sovjetskom Savezu što mi je dao priliku da se borim protiv fašizma. Svjedočio sam ogromnoj patnji kojoj su tijekom rata bili izloženi narodi sovjetskih republika i uvjeren sam kako je primarno zahvaljujući njihovom nevjerojatnom otporu Crvena armija naposljetku pobijedila naciste. Osjećam da zbog toga imam moralni dug prema njima.”