Mala zemlja koja se spasila od uragana

Sezona je uragana, najvećih i najrazornijih oluja koje mogu pogoditi neku zemlju. Ovih dana slušamo vijesti o brojnim smrtima i katastrofalnoj šteti koju su uragani i tajfuni (azijski naziv za istu nepogodu) napravili u različitim dijelovima svijeta, uključujući i dvije najmoćnije države: Ameriku i Kinu. Ako najjače zemlje svijeta ne mogu spriječiti smrti, onda mora da su uragani i tajfuni stvarno nezaustavljiva sila protiv koje se ne može ništa. To bi svatko logično pomislio. Ali postoji jedna mala i siromašna zemlja koja spada među najizloženije uraganima na svijetu, a koja iz godine u godinu prolazi s minimalnom štetom. Ta zemlja je Kuba.

Najbolje je to predstaviti brojkama: jedan od najgorih uragana zadnjih godina, Matthew 2016. godine, ubio je 550 ljudi na susjednom Haitiju, 34 ljudi u SAD-u i niti jednu osobu na Kubi, iako je bila jače pogođena nego te zemlje. Prošlogodišnji uragan Irma bio je pogubniji za Kubance, čak desetero je poginulo. Ali je u slabije pogođenom SAD-u od iste oluje poginulo 92 ljudi. Takvi se podaci ponavljaju iz godine u godinu i nisu nikakva slučajnost. Kako je moguće da zemlja pod najjačim sankcijama u povijesti lakše preživi katastrofe od najbogatije zemlje svijeta? Bizarno, jedan od uzroka su djelomično baš te sankcije. Zbog stalnog straha od moguće invazije velikog susjeda razvijen je najbolji sustav zaštite od katastrofa na svijetu.

Racionalno ulaganje

Kubanske su vlasti uvijek znale da stanovništvu zbog sankcija ne mogu ponuditi bogatstvo robe široke potrošnje. Poznato je da SAD zabranjuje svim tvrtkama, ne samo onima registriranima u Americi, da izvoze tehnologiju na Kubu. Zato na Kubi nema novih auta, ali vlasti se snalaze tako da uvode neka nova pravila, poput zakonske obaveze svima da pokupe autostopere. Umjesto šarenih artikala, vlasti zato sva dostupna sredstva ulažu u druge stvari koje utječu na kvalitetu života stanovništva, prije svega zdravstvo. Prema službenim podacima UN-a, Kuba danas ima najbolje organizirano zdravstvo na svijetu. Njezina farmaceutska industrija proizvodi više lijekova za Treći svijet nego bogate zemlje, a Kuba spada među zemlje koje su poslale najviše doktora da zaustave epidemiju ebole u Africi.

Slično vrijedi i za slučajeve katastrofe. Za početak, Kuba ima jednu od najboljih meteoroloških službi na svijetu. Razumijevanje vremenskih nepogoda dio je obrazovanja još od trećeg razreda. Dijete na Kubi zna više o uraganima nego većina fakultetski obrazovanih Amerikanaca, pa se onda zna bolje i zaštititi. Svake godine, cijela zemlja sudjeluje u velikoj vježbi za slučaj uragana u kojoj se ponavljaju osnovna znanja iz sigurnosti i prve pomoći. Svaki kvart ima svoj lokalni Odbor za zaštitu revolucije koji samoorganiziraju stanovnici na poticaj vlasti. Ti odbori osiguravaju da niti jedna osoba nije ostavljena. Prije sezone uragana rade se popisi slabije pokretnih ljudi i zaduženja tko će ih odvesti u skloništa koja postoje u svakom kvartu, kao i posebna zaštićena skladišta za lijekove i druga sredstva za prvu pomoć.

A šta je s nama?

Kada dođe do katastrofe, sredstva se racionaliziraju. Tvornice i poslovni objekti prvi ostaju bez struje i zadnji je dobiju. Prednost imaju ljudi i bolnice. Iz drugih tvornica resursi se preusmjeruju u farmaceutsku industriju, jer je to važnije za spašavanje života stanovništva. Cijeli ovaj sustav doveo je Kubu do nevjerojatnog uspjeha da bude vodeća zemlja u svijetu po sustavu zaštite od katastrofa, iako se radi o otoku s deset milijuna stanovnika okruženom nekima od najljepših ali i najsiromašnijih zemalja svijeta, poput Haitija, Dominikanske Republike ili Jamajke.

To je nešto čega se treba sjetiti svaki put kad netko kaže da smo mi presiromašni da se nosimo s poplavama ili požarima i da je sustav zaštite preskup. Zaštita ljudi nema toliko veze s BDP-om ili sličnom statistikom, koliko s tim jesu li vlade orijentirane zaštiti ljudi ili privatnih profita. Ljudi ne stradavaju od uragana u SAD-u zato što ih država ne može zbrinuti. Stradava u pravilu sirotinja koja ni nije mogla pobjeći, a državu za sirotinju boli briga. To kakva će biti naša zemlja, hoće li zaštititi siromašne ili ih ostaviti da umiru, ovisi samo o nama i izbor između države za kapital i države za narod je na nama.