Kakva linija?

Današnje političke stranke koje se natječu na za vlast zapravo nemaju nikakve stvarne političke programe. One sve ponavljaju iste fraze i samo se razlikuju u prezentaciji u osnovi istih metoda upravljanja, pa su u konačnici sličnije marketinškim agencijama nego političkim organizacijama. Njihovi stavovi lako se prilagođavaju kako im već paše u nekom trenutku, ali njihov konačni cilj je uvijek isti ‒ zadržavanje postojećeg stanja u interesu vladajuće klase. Zato ne čudi što većina ljudi kaže da mrzi politiku. Sve dok se “politikom” smatra samo ljigavo prodavanje magle u interesu kapitala, ljudi imaju potpuno opravdani razlog da mrze politiku. S druge strane, ni alternative postojećem poretku ne uspijevaju izaći iz tog općeg stanja rastresenosti, pa umjesto suvisle i razrađene ideje alternative imamo cijeli spektar ludosti, teorija zavjere, ili malo prilagođene ideje pokupljene iz buržoaskih ideologija liberalizma ili nacionalizma. Te dvije ideologije koje rade u interesu kapitala potpuno dominiraju politikom posljednjih trideset godina i obje jednako i uporno stvaraju vlastite privilegirane elite dok osiromašuju veliku većinu. Istodobno, nikada u prošlosti radnički pokret i potlačeni nisu bili u takvoj situaciji opće konfuzije i nedostatka razrađene kritike, strategije, stavova ‒ ukratko linije. Ali ako je opća ekonomska i socijalna katastrofa prouzrokovana dominacijom liberalizma i nacionalizma, jedini izlaz iz nje mora biti odbacivanje tih dviju ideologija koje služe interesima kapitala.

Drugim riječima, radnička klasa i potlačeni moraju razviti svoje vlastito razumijevanje svijeta, svoje konkretne politike, svoje vrijednosti i svoju ideologiju u interesu većine ‒ svoju liniju. Ali dok vladajuća klasa ima svoje medije, svoje škole, svoju policiju, svoje sudstvo, svoje crkve… mi imamo samo borbu. Da bi ta borba u konačnici bila uspješna, jedan od ključnih zadataka je izgradnja demokratske i revolucionarne linije, suprotstavljene liberalizmu, nacionalizmu i drugim buržoaskim ideologijama, kao i kaosu i ludilu raznih teorija zavjere i opće konfuzije. Ovu mala publikacija “Linija” naš je doprinos toj izgradnji ‒ ona predstavlja liniju naše grupe koja nas rukovodi u našim aktivnostima kroz koje mi onda predstavljamo našu liniju široj javnosti. Ona je naš pokušaj da izađemo iz kanalizacije koju predstavlja ovaj sistem, sve dok naša linije ne postane i linija masa.

To nisu naši kandidati ni naši izbori!

Ako su političari u Hrvatskoj općenito beskorisni, predsjednik Republike je jedan od najbeskorisnijih. Jer dok članovi vlade ili parlamenta izvršavaju želje stranog kapitala ili domaćih tajkuna, predsjednik je taj koji njihove odluke samo škropi svetom vodicom kao moderni sekularni i agnostički pop. Pa ipak, nije borba radnica i radnika Imunološkog zavoda ili RIZ-odašiljača ključni nacionalni događaj, niti je spas bilo koje od tih tvrtki nacionalni projekt. Ne, takav projekt je “izbor” na 5 godina potpuno beskorisne figure između kandidata koje je moguće razlikovati samo po spolu ili dobi. Kada kažemo da su svi kandidati isti, to nije neko naše komunjarsko pretjerivanje ‒ oni to praktično sami priznaju.

Protukandidati govore kako predsjedniku zamjeraju to da u proteklih 5 godina “nije napravio ništa”. To samo znači da oni ne mogu smisliti nikakav prigovor na to za što se on zalaže niti ponuditi kakav alternativni program osim upozorenja da nije učinjeno “dovoljno”. Dovoljno čega? To ostaje bez odgovora! Jer suvremeni izbori nemaju nikakve veze s programima, pa onda ni s politikom u pravom smislu. To je parada ušminkanih recitatora lijepih želja. Najveći je strah suvremenog predsjedničkog kandidata da ne zauzme previše određen stav, ni o jednom važnom pitanju. Ako se smije reći nešto lijepo o npr. gljivama, treba biti puno oprezniji o npr. pobačaju. A iznad svega treba “ignorirati” borbe za preživljavanje koje vam se događaju pod prozorom. Doduše, oni kandidati koji nemaju nikakve šanse da pobijede mogu si priuštiti malo galame i psovati “elitu” koju mrze najviše zato što još uvijek nisu njezin dio.

Ako ste pak predsjednički favorit i etablirani član elite onda je najbolje da igrate na kartu uglađenog Europejca/ke, građanina/ke, malo poduzetnika ‒ malo diplomate… Ukratko, trebate glumiti školski primjer nekoga tko je profitirao od tranzicije, kako biste sakrili da su svi ostali izgubili. A ispod uredno popeglanog koncertnog sakoa finog gospodina predsjednika ‒ “ZAMP”, “Zlatica”, itd. Ilegalna i legalna pljačka javne imovine i pogodovanje tajkunima. Jer upravo u onoj mjeri u kojoj kandidati nemaju nikakve političke stavove toliko imaju materijalne interese, svoje i svojih pokrovitelja. Mi znači imamo “čast” da biramo čija će šapa zagrebati po javnoj imovini ‒ ortaci najmlađeg kandidata, jedine kandidatkinje, najvećeg Hrvata ili najiskusnijeg. A mi bismo trebali kao hipnotizirani stajati u redu pred tim kutijama i govoriti sami sebi da ispunjavamo “dužnost” i “sudjelujemo”. Ne, to nisu naši kandidati ni naši izbori! I prije i za vrijeme i nakon njih nama ostaje samo svakodnevna borba. Jer parade dolaze i odlaze, a netko bi u međuvremenu trebao razmišljati i o tome što nam rade fina gospoda kada se ne smiješe s plakata.

Stari fašizam, nove žrtve

Posljednjih mjeseci u Njemačkoj je došlo do vala velikih prosvjeda protiv “islamizma”. Takvi prosvjedni nisu ništa novo na zapadu Europe. Dapače, cijela zapadnoeuropska ekstremna desnica se već desetljećima orijentira ka progonu muslimana, umjesto ranijih žrtava kao što su crnci ili Židovi. Ali ovi posljednji prosvjedi su drugačiji jer su glavni organizatori i sudionici s naci scene sakriveni. Prva velika kampanja protiv “islamizma” u Njemačkoj bila je nazvana “Huligani protiv salafizma” (HoGeSa) i pravljena je po uzoru na “Englesku obrambenu ligu” (EDL). Taj pokret pokušava parazitirati na cijeloj jednoj supkulturi jer se predstavlja kao da dolazi iz krugova nogometnih navijača, iako nema nikakve veze ni s ultra kodeksom, niti sa vjernošću nekom gradu i klubu. To je najobičnija podvala ekstremnih desničara koji dijele radničku klasu po religiji, rasi itd. u interesu kapitala.

Nakon što su pokušali prevariti navijače, ti su desničari proširili svoju kampanju kroz pokret “Patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada” (PEGIDA). Taj pokret organizira marševe svakih nekoliko tjedana koji svaki put rastu za nekoliko tisuća sudionika i sada već broje više desetaka prosvjednika. Osnovna ideja iza tih marševa je da oni “brane” tobože naprednu i progresivu Europu od nazadnih muslimana. Za širenje takvih ideja desničari pokušavaju iskoristiti ratove na Bliskom Istoku, predstavljaju se kao nastavak borbe protiv “Islamske države” (ISIS) i tobože staju u obranu manjina, žena itd… Ali oni staju u obranu manjina i žena samo na Bliskom Istoku na kojem ne žive i s kojim nemaju nikakve veze. Kada se radi o najvećoj manjini u Zapadnoj Europi (muslimanima) oni su najglasniji branitelji diskriminacije i progona. Oni zapravo u Zapadnoj Europi imaju istu ulogu kao ISIS na Bliskom Istoku ‒ kao lažni branitelji većine progone manjine. Oni su dva lica istog novčića koji se međusobno brane i opravdavaju.

Osim toga, ti europski “antiislamisti” nisu nikakav pokret protiv “mainstreama”, niti protiv vladajućih stranaka i elita kako se vole predstavljati. Oni su samo posljednji isprdak antimuslimanske histerije koju potiče većina vlada na Zapadu, a koja služi prije svega tome da opravdava pljačku koju provode kompanije sa Zapada po zemljama Bliskog Istoka. Iako su znači promijenili svoje žrtve i sada više mrze brojnije muslimane nego malobrojne Židove, ta fašistička gamad nije se promijenila u jednoj osnovnoj stvari ‒ oni su samo najodvratniji dio sistema, sluge režima i batinaši kapitala.

Thompson protiv komunista?

Par dana uoči prvog kruga predsjedničkih izbora M.P. Thompson je održao dva velika koncerta u Zagrebu i Splitu i tako još jednom pokazao da je plaćenik velikih tajkunskih političkih stranaka. Kao što je poznato, u presudi Sanaderu jasno stoji da je taj pjevač dobivao novac iz crnih fondova HDZ-a i koordinirao svoje koncerte s jednom od dvije najveće stranke. Unatoč tome što svoju karijeru duguje stranci koja je organizirala i provela prvu privatizacijsku pljačku i velikoj kompaniji bliskoj istoj stranci (Croatia Records), Thompson je svoju popularnost izgradio na pozi “prosvjednog pjevača”. Taj bogatun koji je prije par godina kupio stan za više od deset milijuna kuna želi se predstavljati kao zagovornik “malog čovjeka” protiv vladajućih elita ‒ ali samo kada je njegova stranka u opoziciji! Srednjovjekovne fantazije i povijesni falsifikati koje njegove pjesme prenose nemaju nikakve veze sa stvarnim problemima hrvatske radničke klase. Dapače, te fantazije joj nude iluziju, teorije zavjere i bajke i otežavaju joj da jasno vidi svoj položaj i onoga tko je za taj položaj kriv.

Na koncertima je Thompson otvoreno pozivao publiku da glasa za HDZ i da se bori protiv “komunizma”. Zašto protiv komunizma? I Thompson i njegovi gazde i naručioci dobro znaju da njihovi politički konkurenti iz “građanskih” stranaka nisu komunisti, već da provode iste antisocijalne i antiradničke mjere kao i oni. Thompson svojoj publici kao protivnike nudi fantomske komuniste kako bi ih odvratio od toga da se bore protiv svojih stvarnih neprijatelja ‒ tajkuna i političkih stranaka koje ih predstavljaju. Što “običnim ljudima” znači koja je od dvije vodeće stranke na vlasti kada sve provode iste politike, samo namiruju druge sponzore? Zašto bi onda neki prosvjedni pjevač i narodni tribun pjevao protiv komunizma umjesto protiv diktature kapitala? Ne bi! Kada pjeva protiv komunizma Thompson zapravo služi kao džuboks tajkuna, njihov plaćenik i branitelj njihovih interesa, a protiv interesa naroda u koji se tako licemjerno kune.