Nedavno snižavanje kreditnog rejtinga Hrvatske po agenciji Standar&Poor’s promovirano je zadnjih dana u glavnu vijest. Nema političkog ili sličnog aktera čije mišljenje o padu rejtinga ne bi bilo važno podijeliti s javnošću, a naslovnice vrište senzacionalističkim naslovima. S jedne strane to nije neočekivano, pošto je zadržavanje rejtinga bila jedna od ključnih točaka samohvale ove vlade koja, suprotno obećanjima, nije popravila, nego znatno pogoršala tešku socijalnu situaciju u zemlji. Vlada koja je pokrenula uništavanje željeznica i prateće industrije, koja je praktički ukinula kolektivne ugovore i koja je drastično povećala nezaposlenost, mjesecima je samu sebe branila činjenicom da je “zadržala kreditni rejting”.
Unatoč velikoj medijskoj panici oko pada kreditnog rejtinga, pitanje koje se nikad ne postavlja je što su uopće rejting-agencije. Suprotno dojmu koji se nameće, rejting agencije nisu nikakve međunarodne organizacije koje se brinu za ekonomsku stabilnost u svijetu, nego privatne firme koje svoje procjene rejtinga temelje na jednom konkretnom interesu – interesu kapitala, što u zavisnim zemljama kao što je Hrvatska znači interesu stranih “ulagača”. U tom smislu, proizvedena medijska panika nije nimalo slučajna, već je i nužan uvod u ono što je uslijedilo – orkestrirano bljuvanje s listova dnevnih novina i TV ekrana u kojem se zaziva oštrije i hitno provođenje “strukturnih reformi”, što konkretno znači snižavanja već sad gotovo nepostojećih radničkih prava i sigurnosti, “fleksibilizaciju rada”, tj. lakše otpuštanje koje samo po sebi snižava cijenu rada, generalno otpuštanje zaposlenika u javnim službama, privatizaciju onih rijetkih firmi koje donose nekakav prihod u proračun itd… Dakako, sve ove mjere nisu razvojne i ne doprinose olakšavanju efekata krize, upravo suprotno, ali također, one nisu samo zakonsko pogodovanje kapitalu na štetu radnika, nego uključuju i izravno preusmjeravanje proračunskih novaca iz sustava socijalne sigurnosti u privatne firme u cilju “poticanja poduzetništva”, u skladu s neutemeljenom “logikom” po kojoj će pogodovanje privatnom kapitalu smanjenjem životnog standarda stanovništva donijeti prosperitet “za sve”.
Kao i uvijek, najveći problem u provođenju ovih klasičnih neoliberalnih mjera predstavlja stvarni ili potencijalni otpor oštećenog stanovništva. Tako smo ovih dana mogli slušati kuknjavu ministra financija Slavka Linića o tome kako sindikati nažalost nisu prihvaćali nužnost ovih mjera i kako je vlada previše vremena provela u pokušajima pregovora oko tobože nužnih reformi koje je trebalo provesti. Vladi u diktaturi kapitala činjenica da narod ima vrlo ograničenu mogućnost protivljenja ovim antinarodnim mjerama predstavlja najveći problem. Stoga se u krugovima neoliberalnih ekstremista u i oko vlade kao čarobno rješenje nudi “pozivanje MMF-a”. Ta organizacija nudi rješenje koje se provoditeljima antinarodnih mjera čini kao dobar izlaz iz ovih nezgodnih demokratskih ostataka koji omogućavaju makar ograničen otpor stanovništva prema politici uništavanja njihovog životnog standarda. MMF naime sklapa ugovor s vladama prema kojem on, glumeći neku neutralnu stručnu instituciju umjesto alata diktature kapitala, određuje koje mjere štednje je nužno provoditi što omogućuje vladama da peru ruke i prave se blesave pred katastrofalnim posljedicama koje ovaj tip politike donosi.
Iz način na koji se već sad pristupa ovom problemu, očito je u kojem smjeru bi njihove mjere prvo išle. Paralelno s kuknjavom oko pada kreditnog rejtinga krenula je i orkestrirana kampanja prozivanja i huškanja javnosti na tobožnje kočničare izlaska iz krize. Ovdje se u pravilu misli na onaj preostali dio radničke klase koji još ima stalnu plaću od koje može preživjeti, koji još ima bar nekakve ostatke sigurnosti zaposlenja, koji još uopće ima pravo na sindikalnu organizaciju… Dakle, misli se na radnike javnog sektora. Umjesto da se problematizira činjenica da veći dio radničke klase u Hrvatskoj nema gotovo ni jedno od ovih “prava”, koja bi trebala biti elementarna ljudska prava dostupna svakome, zagovornici i provoditelji diktature kapitala one koji su zadržali minimalna prava prozivaju nekom vrstom svetih krava koje “ne participiraju u krizi kao ostali”. Dakle, nije problem to što većina praktički nema mogućnosti da preživljava od svoje plaće, što nema stalno ni sigurno zaposlenje niti faktičko pravo da se sindikalno organizira – nego to što manjina ima barem ostatke tih toliko osnovnih prava koja su čak i po sadašnjim zakonima tobože obećana. Njihov otvoreni program “izlaska iz krize” je spuštanje prava i standarda svakog radnika na ona najobespravljenijih.
Suprotno tvrdnjama vlade, MMF-a i rejting agencija, svete krave koje su zaštićene od krize nisu radnici, pa ni radnici javnog sektora, nego je onaj isti kapital zbog čijeg se profita provodi ova agresivna politika uništavanja radničkih prava i standarda života. Režim koji sve resurse usmjerava spašavanju profita kapitala na štetu interesa stanovništva ne može se razumjeti nikako drugačije nego kao diktatura kapitala. To nije pretjerano retoričko zaoštravanje, nego elementarno razumijevanje politike. Istodobno, ovaj nepodnošljivi medijsko-politički konsenzus koji otvoreno tvrdi kako “svi znamo što treba provesti”, pri čemu se misli na izrazitije neoliberalne mjere, samo trebamo naći načina da spriječimo narod da se protivi mjerama izravno suprotstavljenima njegovim interesima, jasno pokazuje nedostatak bilo kakve opozicije ovoj diktaturi. To je otpor koji moramo graditi, ne samo da bismo režimu diktature kapitala suprotstavili stvarnu demokraciju, nego i zato da bismo omogućili ekonomsku politiku kojoj cilj nije punjenje privatnih džepova, nego zadovoljenje potreba stanovništva.