Svatko tko danas raspravlja ili razmišlja o socijalizmu kao mogućoj alternativi ovom sustavu, morao se susresti sa energičnim odbacivanjem socijalizma kao neuspješnog, nefunkcionalnog i neslobodnog. Ovakve definicije socijalizma kao “carstva zla” iza “željezne zavjese” puno nasljeđuju od hladnoratovske retorike nastale na drugoj strani koja je sebe definirala kao “slobodni svijet”. Nakon “raspada” socijalističkih režima ništa nije bilo lakše nego uzeti te političke promjene kao konačni dokaz kako je socijalizam promašena utopija, čak i ako je dobronamjeran. Ideolozi sustava u kojem živimo toliko su cinični da nas čak ni ne pokušavaju uvjeriti da je ovaj sustav dobar, već se zadovoljavaju time da nas uvjere kako alternativa nije bolja. Kao i uvijek, ideologija koja pokušava održati klasno društvo preživljava na neznanju: ona ne želi odgovoriti na pitanje što to točno ne funkcionira, kako je ovaj sustav drugačiji i kako je zaboga desetljećima postojalo nešto što je nemoguće?
Dogme antikomunizma još se teže suočavaju s podacima o stvarnim rezultatima. Ako je krajem osamdesetih nekome još zvučalo uvjerljivo da je socijalizam kočnica razvoja u Istočnoj Europi, dvadeset pet godina tranzicije bilo je sasvim dovoljno da ga razuvjeri. Svakome tko je dovoljno pošten da pogleda cijelu povijest zemalja na istoku Europe teško je zanijekati razvojne uspjehe tog “mračnog razdoblja”. Sve socijalističke zemlje uspjele su s ekonomije bazirane na supsidijarnoj poljoprivredi prijeći na industrijsku ekonomiju, unatoč tome znatno drastično povećati stanovništvo, prehraniti ga, omogućiti stambeno zbrinjavanje gotovo svakom stanovniku, gotovo ukinuti nezaposlenost (u većini zemalja), iskorijeniti nepismenost, u mnogim zemljama po prvi put uvesti dostupno više obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Čak i ako nekome ovi podaci zvuče suhoparno i ne osobito senzacionalno, treba ih samo usporediti s današnjom Europom pod mjerama štednje kada ni jedna od tih stvari više nije sigurna. Sada je više od pola milijuna beskućnika u Poljskoj, nezaposlenost bez problema dostiže petinu radno aktivnog stanovništva, demografski gubici su bez presedana u mirnodopskoj povijesti itd… Ne, stanovanje, zdravstvo, prehrana i obrazovanje nisu stvari koje su došle same od sebe sa suvremenim svijetom: dapače, u mnogim zemljama trend se sada okreće. Tako je Albanija 1946. imala stopu nepismenosti od 85%, do osamdesetih nepismenost je iskorijenjena, a sad se u tranziciji polako ali sigurno vraća, pa je još prije krize ponovno prešla 5%. Bez obzira na tranzicijsku mitologiju socijalizma kao nekog privremenog nesretnog skretanja s pravog puta povijesti, vrlo je teško naći uspješniji period u povijesti bilo koje od tranzicijskih zemalja. Općenito govoreći, sve što imamo izgradili smo u socijalizmu.
Naravno, ako mu se i priznaju određeni rezultati po pitanju razvoja, sve to ostvareno je u jednom represivnom režimu. Vrlo načelno, to je točno. Ali ljudi koji su živjeli u socijalizmu nisu bili pasivni mučenici tiranskih vlasti samo zato što su umjesto pet imali jednu stranku. Oni su u politici tih društava masovno sudjelovali na način na koji je u današnjoj apatiji potpuno nezamisliv. Osim što su intenzivno radili na razbijanju klasnih barijera za bavljenje “javnim stvarima”, također su po prvi puta uveli i žene u politiku. Ne treba biti osobito sumnjičav: ako je jedna Albanija uvela pravo glasa za žene prije jedne Švicarske, onda je takvo nešto bilo moguće samo u socijalizmu. Iako su glavninu političkih odluka donosili stari konzervativni i karijeristički muškarci, ipak je bilo moguće da jedna Bugarska dekriminalizira homoseksualnost prije jedne Norveške. Naposljetku, čak ni politička represija, koja je bila stvarna, nije ni blizu prelazila okvire standardnog u ostatku svijeta, pri čemu čak i samo Indonezija ili ponašanje Amerkanaca u Vijetnamu mogu bili dovoljna ilustracija. Sve to je dakako slab izgovor za realsocijalizme, ali govori puno o tome kako i zašto se konstruiraju mitovi antikomunizma. Uvjerljivo najveća mana socijalizama bila je ta što u mnogim stvarima nije uspijevao biti progresivniji od svojih konkurenata. Politička represija je dobar primjer za to. Suočeni s represijom u zemljama gdje su bili u opoziciji i sa stranim intervencijama i propagandom neprijateljskih susjeda gdje su bili na vlasti, komunisti prošlog stoljeća bili su skloni odbacivati koncepte ljudskih prava kao propagandne podvale. Iako je točno da su njihovim licemjernim neprijateljima usta bila puna ljudskih prava, da bi ih sami prvi kršili kada je trebalo gušiti komunizam, to ne znači da sama ideja čuvanja života i dostojanstva ljudi nije progresivna. Kao što su komunisti početkom prošlog stoljeća shvatili da je nužno priznati pravo na nacionalno samoodređenje potlačenim narodima, jer revolucionari ne mogu uspjeti ako će biti jednako represivni prema nacionalnim pravima kao i stari režimi, tako i suvremena ljevica mora današnjem društvu kontrole, “ratu protiv terorizma”, Guantanamu i ubojstvima pomoću bespilotnih letjelica suprotstaviti slobodniju i čovječniju alternativu, da se ne bi ponašala kao neprijatelj.
Ta ljevica je doduše u obliku raznih sekti više zainteresirana za reproduciranje antikomunističkih dogmi koje funkcioniraju po formuli “0% politike, 100% romantike”. Sektaštvo je jedna suštinski mitološka svijest: tu se ne radi o razumijevanju ovog ili onog društvenog procesa. Procjena prošlih socijalizama za sektaše se svodi na pitanje tko je izdajica. Kao u fantasy literaturi, ne postoje materijalni uvjeti, ne postoje klase, postoje samo heroji (obično istovremeno i mučenici) i dušmani, a o tom sudaru prvaka dobra i zla ovisi sudbina revolucije. I, kao ni svi ljubitelji fantasyja, ni sektaši ne mogu odoljeti “role-playing” igrama, pokušajima oživljavanja mitskih sukoba, gdje svaki samoprozvani nasljednik određene tradicije postaje sudionik davno izgubljenih bitaka, a svaka internet rasprava bojno polje na kojem se osvećuju pali i neiskupljeni “pravi revolucionari”. Kao što svaki provincijalni gradić ima svog povjesničara-amatera čija je jedina zadaća sebi i sugrađanima dokazivati da je upravo njihova zabit odigrala neku posebnu ulogu u povijesti da bi se tamošnji stanovnici osjećali važnijima, tako i sektaški povjesničari-amateri naoružani svojim brošurama šire vlastitu mitološku interpretaciju prošlosti da bi sami sebe uzdigli do ranga autentičnih revolucionara i pravih nasljednika palih heroja. Cijela ta beznadna romantika je krajnje ahistorijska. Ona na revoluciju i socijalizam gleda kao na drugi dolazak Isusa Krista, Sudnji dan starog svijeta nakon kojeg ništa više nije isto. Nije stoga ni čudno što svaki neuspjeh socijalizma da donese Raj na zemlji sektaši vide kao posljedicu djelovanja Sotoninih lažnih proroka.
Nasuprot tom kriptoreligijskom socijalizmu stoji historija u kojoj izgradnja socijalizma ovisi o svakodnevnim konkretnim i ambivalentnim političkim sukobima i odlukama. Neposredno nakon Oktobarske revolucije, prve uspješne socijalističke revolucije, vlast sovjeta ozbiljno je ugrozio jedan štrajk – štrajk radnika u birokratskom aparatu. Ti radnici bili su privilegirani u odnosu na radnike u raznim tvornicama i drugim dijelovima ekonomije jer je carski režim dobro znao koliko njegova stabilnost ovisi o vjernosti državne birokracije. Oni nisu bili osobito skloni boljševicima koji su nastupali s egalitarnim programom i koji su predstavljali upravo najsiromašnije radnike. Štrajk administracije, posebno štrajk poštanskih i telegrafskih radnika, mogao je srušiti vlast sovjeta puno brže od strane vojne intervencije. Nova vlast našla se pred izborom: ili zadržati privilegije administrativnih radnika ili slamati štrajk represijom. Tada su izabrali ovo prvo, ali izbor će se u budućnosti ponavljati bezbroj puta i izabrana rješenja će biti vrlo različita. No važno je primijetiti kako su oba izbora uz kratkoročno rješenje nosila i dugoročne poteškoće. Privilegiranje određenih radnika, onih koji su bili osobito potrebni u određenih situacijama, stvaralo je dugotrajno raslojavanje stanovništva. Kada su u Crvenu armiju regrutirani oficiri stare vojske da bi se omogućila pobjeda u ratu, njima su također omogućene privilegije. Dakako, iste privilegije bile su omogućene i novim oficirima koji su se obrazovali kroz Crvenu armiju. Čak i kada su svi stari carski oficiri zbog kojih su privilegije pravdane otišli, privilegije su ostale. A vojska je daleko od jedinog sustava u kojem su takve privilegije stvorene da bi se kasnije reproducirale. Represija opozicije s druge strane, koja je opravdavana izvanrednim stanjem, poslužila je kao dobar izgovor za eliminiranje diskusije o ključnim pitanjima. To je stvorilo paranoičnu atmosferu u kojoj je masovna politička participacija, toliko ključna za izgradnju socijalizma, postala privilegija onih koji nisu okarakterizirani kao potencijalni izdajice i saboteri socijalizma.
Loša kombinacija legaliziranih privilegija i legaliziranog ograničenja demokracije proizvela je sustav u kojem su vrata bila otvorena postepenom teorijskom i praktičnom napuštanju socijalističkih i egalitarnih politika. Teorijski revizionizam pratili su kasnih pedesetih ili ranih šezdesetih svjesni povratci tržišnim mehanizmima “regulacije” nominalno socijalističke ekonomije. Ti mehanizmi dalje su povećavali klasne razlike u društvima realsocijalističkih zemalja, što je pratila i sve protu-egalitarnija ekonomska politika vlasti, pa kad su konačno vlasti sedamdesetih i ranih osamdesetih ušle u niz aranžmana i zajmova sa Svjetskom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom, našli su se u poziciji nepovratne zavisnosti u kojoj su bili prisiljeni na sve intenzivnije mjere štednje kako bi otplatili kredite. Da bi uopće nominalno socijalističke zemlje došle do te situacije, činjenica da je “klasni instinkt” političkog vodstva bio sve različitiji od radnika koji tih godina ulaze u ilegalne štrajkove bila je presudna. Također, takvom vodstvu bilo je sve važnije da se održi sustav koji će omogućiti što manju mobilizaciju ljudi. Ali politika “mjera štednje” izazivala je razumljivo razočaranje među radnicima koje je bilo teško izraziti unutar političkog sustava, što je izazvalo zanimanje za alternative realsocijalizmu. Međutim, u trenutku “rušenja socijalizama”, socijalističke politike više uopće nisu bile na dnevnom redu, bilo u vladama, bilo u masama. Nasuprot ideji dramatične promjene sustava, politike novih vlada i nisu bile neki osobito novi model u odnosu na njihove prethodnike. Iako su se s vladajućim strankama mijenjale zastave, imena država, pa ponegdje i granice, sve vlade su kao izlaz iz krize u koju je upao realsocijalizam nudile iste mjere kojima su krizu pokušali riješiti i bivši režimi. Privatizacije, komercijalizacija usluga, mjere štednje, paketi zajmova od međunarodnih financijskih institucija iste su mjere, samo još zaoštrene u tranzicijskom periodu. Bivše vladajuće partije brzo su se preimenovale, uglavnom u socijaldemokratske stranke da bi se uskoro vratile na vlast, nastavljajući istu politiku njihovih tobožnjih ljutih antikomunističkih protivnika. U većini tranzicijskih zemalja, i nakon četvrt stoljeća, isti trik periodične zamjene “lijevih” i “desnih” stranaka još uvijek je jamac iste politike.
Dugotrajna kriza tranzicijskih zemalja posljedica je duboko antisocijalističkih politika, naslijeđenih od režima koji su sebe službeno zvali socijalističkim. Boriti se za socijalističku alternativu danas ne znači ponavljati “propali eksperiment”, nego nuditi alternativu politici koja je do propasti dovela tržišni socijalizam, a onda i tranziciju. To također znači boriti se protiv dogmatizma i mitomanije na ljevici i početi osmišljavati socijalističku politiku i strategiju. Trebamo socijalistički pokret koji će razumjeti da je socijalizam borba i da za tu borbu radnička klasa treba svoje oružje – organizaciju, demokraciju i revolucionarno nasilje. Svako od njih nosi svoja proturječja koja se ne rješavaju skolastičkim diskusijama pravovjernih i heretičkih popova revolucije, niti se s proturječjima revolucionarnog procesa mogu nositi oni koji vlastitu bezgrešnost dokazuju evanđeljima svojih palih autentičnih svetaca revolucije. Tek ljevica koja izađe iz supkulture sekti može postati politički pokret koji je faktor u društvu, a tek društvo koje izgradi revolucionarni pokret može početi borbu za socijalizam. Ne zato da ga “ponovi” ili “obnovi”, nego zato što ga mora ponovo osmisliti kako bi imalo budućnost.
Tekst je originalno objavljen u drugom broju našeg časopisa “Revolucija”.