Zbog sve skupljih stanova, gotovo svaka europska zemlja bilježi porast beskućnika. Mnogi europski gradovi koriste se, manje ili više, agresivnim metodama potiskivanja beskućnika s uglancanih javnih površina i iz središta grada. Bodlje na nekim javnim površinama ili klupe na kojima se ne može ležati postavljeni su s tom svrhom. U Zagrebu, recimo, možemo vidjeti kante za smeće s lokotima, koje onemogućavaju beskućnicima da dođu do jedinog izvora zarade – plastičnih boca s povratnom naknadom. Očigledno, onima na koji su na vlasti cilj je “očistiti” grad, a ne riješiti situaciju.
Koliko u Hrvatskoj ima beskućnika, nitko točno ne zna. Od konzervativne službene procjene da ih je oko tisuću, do procjena pojedinih nevladinih organizacija koje sežu i do deset tisuća. U evidenciju ulaze samo oni koji su prespavali u nekom od skloništa, u koja, u najoptimističnijim procjenama, ima do petsto mjesta. Uz to, beskućnike je teško evidentirati, budući da nemaju identifikacijske dokumente.
Bizarno, za stjecanje osobne iskaznice u Hrvatskoj potrebna je potvrda o prebivalištu, a za potvrdu o prebivalištu potrebna je osobna. Toj se proceduri pokušalo doskočiti prijavljivanjem na adresu prihvatilišta ili nekom u centara za socijalnu skrb, no procedura je za mnoge od njih i dalje komplicirana, posebice ako se radi o ljudima koji ranije nisu živjeli u tom mjestu, a takvih je u Zagrebu najviše.
Političare boli briga
Treba i dodati da se problemi beskućnika neće riješiti dodjeljivanjem krova nad glavom. Njihova svakodnevna borba za preživljavanje i život na margini društva oduzeli su im svaku mogućnost dostojanstvenog života, socijalne vještine, kao i ostatak svakodnevne rutine kao što je održavanje higijene, preventivni posjeti liječniku ili zubaru, radne navike itd.
Povratak u sustav, koji ih je prije svega i bacio na ulicu, nije lak. Kad bi se i našlo adekvatan smještaj svakome od njih potreban je određeni period rehabilitacije i prilagodbe. Naravno, to košta, pa je lakše ovaj problem gurnuti pod tepih, a beskućnike potjerati na životarenje u ruševinama na rubu grada.
Za ovu društvenu skupinu mediji se interesiraju jedino kad im nedostaje tema i kad neki od njih ima dovoljno zanimljivu priču. Političari, a računamo tu i zagrebačkog gradonačelnika koji zimi posjeti skloništa i fotografira se s beskućnicima, također ne rade ništa. Političkim strankama oni nisi važni jer im je, osim mnogih drugih prava, zbog neposjedovanja osobne iskaznice uskraćeno pravo glasa.
Nitko, naravno, ne postavlja pitanje kakav je to sustav u kojem ljudi spavaju na ulici i u kojem se to čak ni ne doživljava kao problem. Istodobno gomila stanova zjapi prazna u ovoj zemlji iz koje ljudi bježe svakog dana. Društvo u kojem je privatni profit važniji od prava na dom za svakoga očito je bolesno i moramo ga zajedno mijenjati.