Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaški rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena
Ispod doma našeg, bombom porušena.
Skotovi i gmazi,
Što psičete zrakom,
Na krvavoj stazi,
Za mračnim oblakom
Dostić će vas, zmije, osvetnička strijela
Iznad naših brda, dolina i sela.
Kukavice, vrane,
Psi tušinskih kurva,
U dno naše rane
Bijes će da vas surva,
Od otrovâ njenih kosti će vam gnjiti,
Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti.
Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat,
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit u crnoj vam krvi.
Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
Na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.
Ivan Goran Kovačić radio se u Lukovdolu, Gorski kotar 1913. Djelovao je kao književnik, kritičar, novinar i prevoditelj. U Karlovcu završava gimnaziju potom u Zagrebu gdje upisuje Filozofski fakultet. Od studija ubrzo odustaje zbog siromaštva i bolesti. Posvetio se novinarstvu i književnosti, intenzivno piše od vremena diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Uspostavom fašističkog režima pridružuje se oružanoj bori protiv okupatora i njihovih pomagača, u NOB odlazi 1942. s Vladimirov Nazorom te sudjeluje u napornim marševima po Bosni. Kovačić tako postaje pjesnikom revolucije koji upravo u partizanima piše, remek-djela naše suvremene poezije snažno obilježivši kulturnu i književnu epohu naše revolucije. U NOB-u je napisao čuvenu poemu Jama, kao protest protiv ustaških pokolja nad Srbima tijekom Drugom svjetskog rata.
Tijekom Pete neprijateljske ofenzive, u okolici Foče zaklali su ga četnici 14. srpnja 1943. Grob Ivana Gorana Kovačića ostao je nepoznat, kako je i poželio u svojoj pjesmi-epitafu “Moj grob”, a sjećanje na njega živi u redovitim godišnjim okupljanima u Lukovdolu na pjesnikov rođendan.