Štrajk prosvjetara i obrazovnih radnika traje već dulje od mjesec dana, a štrajkaši su nekoliko puta izašli na Markov trg kako bi ministrima i premijeru ponovili svoje zahtjeve. Unatoč poprilično agresivnoj kampanji u pojedinim mainstream medijima usmjerenoj protiv štrajkaša, sindikati imaju skoro stopostotnu potporu članstva, ali i velikog broja roditelja, da se štrajk nastavi.
Štrajk je krenuo zbog koeficijenata jer prosvjetni radnici imaju najmanji koeficijent (brojka koja kad se pomnoži s iznosom osnovice daje konačan iznos plaće) među obrazovanim radnicima u javnom sektoru. Dakle, glavni problem je bio odnos među plaćama, a na taj problem Vlada je nakon dugog ignoriranja, odgovorila povećanjem osnovice za sve radnike u javnom sektoru.
Nastavnici, međutim, odbijaju takav prijedlog i nastavljaju štrajkati jer odnosi među plaćama ostaju nepravedni, dok ih Vlada optužuje da su nezahvalni i ogorčeni jer se plaća povećava svima, a ne samo njima. Paralelno s njima, javljaju se dušebrižnici koji su zabrinuti za budućnost djece i problem nadoknade nastave koja je propuštena tijekom štrajka, a tu su i dežurni kritičari koji svaku pobunu radnika u javnom sektoru pokušavaju okarakterizirati kao “pobunu uhljeba” koji već ionako dobivaju previše, a daju premalo.
U ovih mjesec dana mediji su se ponajviše bavili platnim listama i plaćama pojedinih sindikalaca, a premalo samim radnicima i uvjetima njihova rada. Jer da jesu, mogli bi vrlo brzo shvatiti da rad u školstvu traži ogromnu količinu vremena (dakle, neplaćenih prekovremenih), živaca, truda i muke. Posao u prosvjeti zahtijeva odgovornost, predanost i strpljivost, a u ovakvom sustavu, i s ovakvim plaćama, vlada pokazuje da su im obrazovanje i obrazovni radnici – unatoč tome što pojedini članovi tvrde suprotno – na dnu prioriteta.