Kada su se pred dvadesetak godina urušavali sustavi koji su se smatrali socijalističkima, to je predstavljano kao konačno oslobođenje od neprirodnih eksperimenata i povratak zdravom kapitalizmu koji će dovesti do konačnog blagostanja nakon stoljetnog zaostajanja za “razvijenim svijetom”. Malo tko je primjećivao da su nosioci tog oslobođenja bili dijelom upravo moćnici bivšeg režima zajedno s polukriminalnim poslovnim elementima koji su to oslobođenje naplatili osobnim bogaćenjem. Tada, kada je počinjao proces “tranzicije”, nije bilo vidljivo ono što je danas sasvim jasno: da tranzicija znači samo prelazak u kapitalizam, ali ne i prelazak u blagostanje.
Hrvatska je danas integrirana u svjetsku ekonomiju na taj način da je podčinjena interesima imperijalizma, a razina radnih i socijalnih prava je znatno smanjena. To nije posljedica “grešaka” u privatizaciji, jer drugačija privatizacija nije mogla postojati i bila je naposljetku logičan razvoj tržišnih reformi koje su vodile strukture bivšeg režima.
Takvu situaciju dodatno pogoršava činjenica nepostojanja organizirane snage koja bi predstavljala interese radničke klase i potlačenih. Izrazi narode pobune ostaju bez organizacije i artikulacije i kao takvi osuđeni su na propast. Pokušaji organiziranja antikapitalističke alternative svodili su se na uske krugove nostalgičnih kadrova bivšeg režima koji u promjenama devedesetih nisu uspjeli sačuvati svoje povlaštene položaje ili pak na grupe liberalno-pacifističkih studenata bez jasne ideje o tome kako se boriti protiv kapitalista. Zemljom je godinama vladao polukolonijalni kapitalizma bez da se razvio revolucionarni pokret kao nužan odgovor na te uvjete.
Kada smo osnivali Crvenu akciju prije godinu dana u Hrvatskoj nije postojala nikakva organizacija, aktivisti ili socijalna borba, pa čak ni novija revolucionarna tradicija na koju bismo se oslonili. To je značilo da smo morali osmisliti antikapitalistički aktivizam u Hrvatskoj ispočetka. Rukovodili smo se vlastitim analizama, ali i iskustvom revolucionarnih pokreta u inozemstvu i to onih najuspješnijih. Crvenu akciju vidimo kao prvu iskru revolucionarnog pokreta koji ima historijsku ulogu rušenja kapitalizma, ali inzistiramo na tome da je ona od početka ustanovljena na revolucionarnim osnovama koje pretpostavljaju prilagođenost uvjetima ilegalnog rada. Kao organizaciji koja tek počinje logična prva aktivnost je bila propaganda. Protekli period u tom smislu možemo gledati s rezerviranim zadovoljstvom pošto CA više nije nepoznanica. To naravno ne znači da su propagandni ciljevi ispunjeni, već samo da je naš trud kojeg treba nastaviti imao uspjeha. Druga neophodna aktivnost bilo je pružanje kontrainformacija, odnosno marksistička analiza svakodnevnih procesa koju nudimo kao odgovor na medije i druge ideološke aparate države. I tu smo imali određenih uspjeha s vrlo čitanim portalom.
Ipak, unatoč svojoj mladosti i neiskustvu otišli smo mnogo dalje od ovih dvaju bazičnih aktivnosti. CA se profilirala kao jedina organizirana snaga antiimperijalizma u Hrvatskoj organiziravši prosvjede za Palestinu i protiv NATO-a. Naravno, to nisu bili masovni ni utjecajni prosvjedi, ali nije nevažno da su se održali. Napravili smo također i značajne korake prema radikalizaciji socijalne borbe u Hrvatskoj s napadima na simbole i aparate imperijalizma i kapitalizma kao što su NATO tramvaj i medijska kuća EPH. Također, napravili smo prve borbene crvene blokove na Prideu i radničkom prosvjedu. Međutim, najvažnije iskustvo bilo je svakako aktivno sudjelovanje u događaju koji je značajno podigao razinu socijalne borbe. To su dakako studentske blokade koje su ponudile novo oružje narodu u borbi protiv sistema, a to su plenumi koje prepoznajemo kao jedini mogući instrument revolucije.
Slaviti godinu dana organizacije možda izgleda pretenciozno, ali u proteklih godinu dana za revolucionarni pokret desilo su se važnije stvari nego u proteklih par desetljeća i što je još važnije, u tome nije nezanemariva uloga naše organizacije. Zbog toga je za naš rođendan Zagreb osvanuo sa revolucionarnim porukama na svim glavnim prometnicama i pod crvenom zastavom. Time poručujemo da smo tu da ostanemo sve dok postoji razlog za pobunu.
