Priča o Coningu – najpoznatijoj građevinskoj firmi u varaždinskoj okolici – je priča usko vezana uz političku karijeru Radimira Čačića. Devedesetih godina počinje se baviti politikom i jedan je od suosnivača HNS-a. To mu je omogućilo da iskoristi promjenu zakona iz 1989. godine čime je za 750.000 maraka kupio 25% dionica poduzeća „Zagorje“. Uskoro dijelu radnika za koje tvrdi da su neradnici i alkoholičari daje otkaz. U pretvorbi i privatizaciji nezakonito je prisvojio Coning i sredinom 1991. godine u Izraelu ulazi u „posao stoljeća” gdje počinje izgradnju 1294 stana. Posao je trajao sve do listopada sljedeće godine kada se povukao i vratio u Hrvatsku ostavljajući iza sebe milijunske dugove. Čačić je sebe prikazivao kao velikog poduzetnika i graditelja što mu je davalo veliki ugled za nadolazeće izbore pa zato nije htio prekinuti posao.
Nakon gubitka na izborima 1992. godine za zastupnika u Saboru, na kojima nije skupio dovoljno glasova, ubrzo su prestala sva plaćanja u „poslu stoljeća” i na stotine radnika je ostalo bez posla. Prema istraživanju jednog nezavisnog novinara utvrđeno je da je Coning holding ostao dužan izraelskim kooperantima 8,5 milijuna dolara, a tvrtki Zagorje d.o.o. 176,5 milijuna kuna. Istovremeno, u Hrvatskoj je oštetio Tehničku školu Zadar (56,7 milijuna kuna je najvjerojatnije upotrijebljeno za predizbornu kampanju), Ministarstvo prosvjete i športa i Poreznu upravu za ukupno više od 130 milijuna kuna. Kada bi mu netko spomenuo dugove, optužio bi ga za klevetu. Zahvaljujući odvjetnicima izgradio je svoje bogatstvo. Tako su presudu izraelskog suda u korist Coningovih kooperanata zbog proceduralne pogreške (krivog suda koji je vodio postupak) uspjeli poništiti. Pošto je shvatio da ga očekuju tužbe za naplatu dugova, već krajem 1992. godine je osnovao četiri tvrtke kćeri čiji je Coning holding bio stopostotni vlasnik – Coning inženjering, Coning turizam, Coning ekologiju i Coning informatiku. Sljedeće godine počele su malverzacije, preprodaje i zamjene dionica u kojima je zaduženi Coning holding izgubio dionice tvrtki kćeri, ostao bez zaposlenih i ikakve vrjednije imovine, a ostavljena su samo dugovanja.
Kada su izraelske tvrtke podigle tužbu, zahvaljujući svojim odvjetnicima, uspio je prikazati kako tvrtke kćeri nemaju veze s Coning holdingom. Kako bi pokopao Coning holding, preimenovao ga je u Ingprojekt i tvrtku bez zaposlenih i imovine predao svom suradniku maknuvši se s mjesta direktora. 1996. godine poništena je privatizacija tog, tada već uništenog poduzeća, a jedino je tvrtka Zagorje uspjela dobiti pravnu bitku 1999. godine za pravomoćnu presudu da im Coning duguje 9,6 milijuna dolara. No ni oni se nisu mogli naplatiti jer je već godinama sva imovina bila prebačena na tvrtke kćeri. 2005. godine pokrenut je stečaj da bi se utvrdilo da je tvrtka dužna ukupno 452 milijuna kuna. Kada mu je tvrtka vraćena čak je optužio državu da je upropastila Coning/Ingprojekt i zahtijevao odštetu.
Dolaskom na vlast Račanove vlade, Radimir Čačić postaje ministar javnih radova, obnove i graditeljstva na projektima autocesta i poticajne stanogradnje, a u tom razdoblju, prema izvješću državne revizije, dobio je poslove vrijedne 250 milijuna kuna na autocestama i stanogradnji. Aurum osiguranje, koje je također bilo u Čačićevu vlasništvu, tijekom izgradnje autoceste Zagreb – Split ubralo je visok profit osiguravajući radove i imovinu vrijednu 1,192 milijarde kuna. Sklopio je i sumnjive ugovore s Bechtelom, no krivnja nije dokazana na sudu jer do suđenja nije ni došlo. Tamo gdje nije utvrđen sukob interesa, utvrđen je pak loše odrađen posao za državu. Također je sudjelovao i u pljački Geotehnike, a kada je trebao kao ministar pomoći vinkovačkom poduzeću “Graditelj”, njihovo poduzeće nije angažirao u poslovima obnove.
Na izborima 2003. godine, izgubio je ministarsku fotelju i brzo potražio način kako da se na bilo kojoj razini vrati na vlast. Na lokalnim izborima 2005. godine postaje župan Varaždinske županije. Uskoro je prijavljen je za favoriziranje svoje tvrtke na natječajima, ali kao i sve njegove afere i to je brzo “zaboravljeno”. Nije htio pomoći ni radnicima ivanečkog Itasa koji su ga molili za pomoć u isplati zaostalih plaća i poništavanju odluke o prodaji i prebacivanju imovine Itasa na sestrinske tvrtke. Tek dvije godine poslije otkrilo se da je Čačić umješan u privatizaciju tog poduzeća i još jedne tvrtke gdje je pogodovao svojim stranačkim i poslovnim kolegama. Tipična privatizacijska priča, u kojoj novi vlasnici/kriminalci prebacuju imovinu u svoje druge tvrtke upropaštavajući preuzetu tvrtku s kreditima i zaduženjima iscrpivši ju do uništenja, jako je dobro poznata Čačiću još od cjepkanja Coning holdinga. U ljeto 2008. godine smijenjen je s mjesta župana zbog neodgovornog trošenja proračunskih sredstava i međustranačkih dogovora i trgovina.
Zadnja afera vezana uz građenje izašla je u javnost u svibnju 2010. godine kada su prosvjedovali radnici građevinske tvrtke iz Daruvara kojima nije isplatio više od milijun kuna koliko je ostao dužan za izgradnju novog hotela u Trakošćanu. Čačić je tada rekao kako neisplata plaća radnicima, koja je dovela do štrajka, nema veze s kršenjem radničkih prava već je to stvar poslovnih i financijskih odnosa između dviju tvrtki.
Čačić ulaskom u Vladu Zorana Milanovića postaje ministar gospodarstva da bi svoju parlamentarnu političku karijeru završio odlaskom u zatvor zbog utvrđene krivnje za prometnu nesreću u kojoj se dvije osobe smrtno stradale. Čačić je kroz sve te godine uspješno prikazivao kako Coning i ostale tvrtke kćeri uopće nisu u njegovom vlasništvu već u vlasništvu njegove obitelji. Na obitelj je prepisao sve tvrtke koje posjeduje kako bi se mogle natjecati na državnim natječajima, a sve kako “ne bi bilo sukoba interesa”. Ipak, Čačić se prošle godine razotkrio da je vlasnik, a sve kako bi ponovno uspio u predstečajnoj nagodbi izvesti novu manipulaciju.
Coning je tražio od grupe ostalih vjerovnika da se odreknu 70 posto potraživanja, no oni nisu podržali predstečajnu nagodbu jer je tek njih 12 posto bilo za takvo odricanje. Stoga je za spas Coninga ostala samo jedna opcija: dobiti glasove vjerovnika čije tražbine prelaze dvije trećine svih utvrđenih tražbina. I to je Coningu pošlo za rukom jer su za plan financijskog restrukturiranja glasovali vjerovnici sa 166,6 milijuna kuna ili 68,61 posto od ukupnih tražbina koje su na kraju utvrđene na 242,8 milijuna kuna.
Coning je jedva postigao predstečajnu nagodbu. Da su za plan bili vjerovnici s oko četiri milijuna kuna manje, dakle ukupno 162 milijuna kuna, od nagodbe ne bi bilo ništa. A ta prevaga od ukupno gotovo četiri milijuna kuna vrijednost je glasova Marije i Radimira Čačića, supružnika koji su se morali odreći razlučnih prava da bi imali pravo glasa. Čačić se odrekao 2,7 milijuna kuna, a supruga 1,1 milijun kuna, i tako su stekli pravo glasa te spasili Coning od stečaja. Spašavanjem Coninga od stečaja – predstečajnom nagodbom obitelj Čačić zadržala je Coning.
Coning je u rujnu 2013. uspješno odradio predstečajnu nagodbu u kojoj je sve tvrtke kćeri spojio u onu matičnu. Osim što je uspio nagovoriti ministarstvo financija, banke i druge dužnike da mu oproste preko 260 milijuna kuna, uspio je opljačkati i sve one kojima su njegove manje tvrtke dugovale. Onog trenutka kad je Coning krenuo u postupak predstečajne nagodbe, već je bilo gotovo jer se vjerovnici tih manjih tvrtki nisu prijavili u predstečajnoj nagodbi pa im Coning nije morao dati ni lipe. Vjerovnici se nisu prijavili u predstečajnu nagodbu zato jer nisu znali. U Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi nigdje ne piše da se vjerovnika neke tvrtke treba obavijestiti kad se ta tvrtka spaja s drugom. Drugim riječima, ni Trgovački sud, ni Fina ne moraju staviti nikakvu službenu obavijest o spajanju više tvrtki u jednu preko predstečajne nagodbe. Matična tvrtka može, ali ne mora obavijestiti svoje nove vjerovnike.
Zahvaljujući tome, prema podacima registra Trgovačkog suda, u prošloj godini je iz registra izbrisano čak 11 tvrtki koje u svojem imenu imaju Conning. To znači da je svaki vjerovnik jedne od tih 11 tvrtki vjerojatno izgubio svoja potraživanja, uključujući i državne tvrtke i institucije kojima je Coning bio dužan. Čačiću su državne institucije prvo oprostile dio dugova, a kasnije ih je opljačkao još jednom preko svake ugašene tvrtke, a državi je obećao da će smanjiti broj zaposlenih sa 130 (godinu ranije bilo je zaposleno dvostruko više radnika), koliko ih je radilo u rujnu prošle godine, na broj koji nikome nije poznat. Ono što je poznato je da su prvi na udaru početkom ove godine bili upravo oni radnici koji su štrajkali zbog neisplaćenih plaća.